Emisije plinova su bilo koji plinoviti materijal koji se prirodno ili umjetno oslobađa u atmosferu. Te emisije plinova postoje u različitim oblicima: ponajprije vodena para, ugljični dioksid, metan, dušikov oksid i ozon. Svaka od ovih tvari, iako već postoji u atmosferi na određenim razinama, može se povećati na različite načine, kao što je izgaranje fosilnih goriva ili erupcija vulkana. Učinci ovih emisija plinova dolaze u obliku efekta staklenika. Svaki od ovih plinova apsorbira zračenje u atmosferi, povećavajući temperaturu Zemlje.
Različiti plinovi imaju različite učinke na atmosferu i postoje u različitim količinama. Na primjer, metan je jedan od najjačih apsorbera zračenja, dok ugljični dioksid nije. Međutim, razina ugljičnog dioksida iz emisija plinova mnogo je češća od metana, pa je njegov učinak općenito puno jači. Ovo zagrijavanje atmosfere potrebno je za održavanje sadašnjih uvjeta na planetu. Temperatura Zemljine površine bila bi oko 59°F (oko 33°C) hladnija da ti plinovi nisu prisutni u atmosferi.
Vodena para je najrasprostranjenija emisija plina na planeti i čini najveći postotak utjecaja na efekt staklenika. To općenito ne uzrokuju ljudi u izobilju. Dva posto atmosfere sastoji se od vodene pare, uključujući oblake, od kojih većina proizlazi iz jednostavne emisije plina uzrokovane isparavanjem. Taj postotak, prema podacima Centra za zdravlje okoliša Nacionalnog vijeća za sigurnost, čini 66 posto efekta staklenika.
Koristeći uzorke ledene jezgre, znanstvenici su utvrdili da su se emisije stakleničkih plinova mijenjale tijekom vremena. Prije 500 milijuna godina razina ugljičnog dioksida bila je deset puta veća nego danas. Visoke koncentracije stakleničkih plinova nastavile su se sve do modernog doba. Ljudi sada žive u eri holocena, koje je počelo s krajem posljednjeg ledenog doba prije otprilike 10,000 godina. Tijekom tog razdoblja, emisije plinova iz prirodnih izvora kao što su vulkani ostale su relativno stabilizirane, čineći samo jedan posto fluktuacije u atmosferi.
Međutim, od 1750. godine emisije plinova od ljudi značajno su se povećale, zbog početka industrijske revolucije. Prije tog vremena, emisije ugljika bile su otprilike 280 dijelova na milijun (ppm). Taj je broj od tada stalno rastao da bi početkom 387. stoljeća dosegao 21 ppm. Ove emisije stakleničkih plinova prvenstveno proizlaze iz sagorijevanja fosilnih goriva, krčenja šuma, klorofluorougljika koji se koristi u hlađenju i gnojiva. Svaki od ovih krivaca bio je na meti tijekom kasnog 20. i početka 21. stoljeća od strane “zelenog pokreta”, nastojanja da se smanji emisija ugljika.