Povijest kazališta nije uvijek lijepa, o čemu svjedoči dolazak u 16. stoljeću podrugljivog zvižduka poznatog kao mačji zov. Članovi publike koji su htjeli izraziti svoje nezadovoljstvo određenim glumcem često bi krenuli u glasan i podrugljiv zvižduk za koji je rečeno da nalikuje žalobnom jauku mačke. Ta se buka mogla čuti na pozornici, na veliku žalost ciljanog izvođača ili dramatičara. Umjesto prijemčivog poziva zavjese, brojni su glumci na kraju nepopularne predstave dobili mačji poziv.
Mačji zov stoljećima je ostao dio arsenala neprimjenjive publike. Moderna je publika uglavnom napustila tu praksu, ali se i dalje može čuti povremeno podsmijeh ili navijanje iz Bronxa kad god izvođač ne uspije pridobiti publiku ili namjerno vrijeđa svoju publiku. Hekleri u humorističnoj emisiji, na primjer, još uvijek mogu uputiti prodoran poziv kad god komičarov materijal ne uspije.
Mačji poziv često se u glavama ljudi spaja s vučjim zviždaljkom, dvotonskim zviždanjem obično usmjerenim na privlačne pripadnike suprotnog spola. Mačji poziv može biti niz glasnih povika koji se koriste kao privlačenje pažnje, dok zlobni vučji zvižduk u biti zapečati dogovor. Buka nije uvijek zamišljena da bude podrugljiva, ali je namijenjena da se primijeti. Ups, urlanje, klicanje Bronxa i drugi nepristojni zvukovi mogli bi potpasti pod ovaj pojam.
Izraz može biti malo zbunjujući, budući da će većina vlasnika mačaka potvrditi da je nazvati stvarnu mačku gotovo nemoguće. Vjerojatnije je da je izraz došao od “caterwaulinga, nevjerojatne količine buke koju stvaraju mačke koje se noću okupljaju u uličicama. Zvuk je nepogrešivo oštar, slično glasnom podsmijehu i zvižducima koji nastaju tijekom doziva publike.