Mnogi ljudi koriste riječi ljubomora i zavist naizmjence kako bi opisali isti emocionalni odgovor, opći osjećaj ogorčenosti prema percipiranom suparniku. Iako se ove emocije u nekim aspektima obično preklapaju, postoje neke temeljne razlike između njih. Ljubomora je, na primjer, gotovo isključivo negativna emocija, dok zavist može imati neke pozitivne učinke, poput ponovnog interesa za samousavršavanje.
Jedna razlika između ljubomore i zavisti uključuje odnos između ljubomorne ili zavidne osobe i njenog ili njezinog suparnika. Zavidan suradnik može razviti osobnu ogorčenost prema unaprijeđenom suradniku jer radno mjesto predstavlja veću plaću i veću odgovornost. Pravi izvor ove zavisti rijetko je sam suradnik, već percipirana vrijednost pozicije. Suradnik može itekako zaslužiti napredovanje zbog svojih vrhunskih vještina ili obrazovanja, ali zavidna osoba može postati ljuta na sebe jer ne posjeduje te kvalitete.
S druge strane, ljubomora se usredotočuje na samog suparnika, a ne nužno na objekt ili “dobro” u središtu sukoba. Ovaj osjećaj podrazumijeva bliži odnos između ljubomorne osobe i njegovog suparnika. Umjesto unapređenja, suradnik može započeti romantičnu vezu s simpaticom iz tajnog ureda ljubomorne osobe. Budući da je ovo rivalstvo osobne prirode, meta ogorčenosti i bijesa ljubomorne osobe nije nužno nedostižni romantični partner, već privlačniji suparnik koji sada stoji između njih.
Druga razlika između ljubomore i zavisti je dubina emocija. Zavist se smatra jednim od 7 smrtnih grijeha, ali općenito, moralna opasnost leži u pohlepi za vlasništvom ili statusom druge osobe. U jednom smislu, ona je u korijenu kaznenih djela kao što su provala ili prijevara. Zločinac razvija iracionalnu zavist prema ljudima koje smatra sretnijima u životu, pa krađa žrtvine imovine nekako uravnotežuje vagu pravednosti. U svom najgrubljem obliku, ova emocija predstavlja iracionalnu želju za materijalnim zadovoljstvom, a ne nužno zlu volju prema onima koji je imaju.
Ljubomora je, međutim, u velikoj mjeri usmjerena na percipirani karakter samog suparnika. Ne radi se o tome da je privlačniji suparnik uspio “ukrasti” potencijalnog romantičnog partnera, radi se o nepravednosti da nezasluženi suparnik može upotrijebiti svoje vještine da uzme ono što ljubomornoj osobi s pravom pripada. Ti osjećaji često idu dublje od onih zavisti i mogu dovesti do fizičkih sukoba s suparnikom ili čak do kaznenih djela nasilja.
Osjećaji ljubomore su gotovo uvijek negativni, jer ljubomorna osoba može nastaviti gomilati ogorčenost prema svom suparniku sve dok situacija ne postane neodrživa ili nestabilna. Mnogi slučajevi se mogu razriješiti samo ako se barem jedna strana trokuta potpuno izbaci iz jednadžbe. Ako objekt romantičnog interesa ljubomorne osobe počne izlaziti s trećom osobom, na primjer, napetost između suparnika trebala bi se znatno smanjiti. Bez žarišta za strastvene emocije, općenito gube gorivo.
Zavist, s druge strane, zapravo može imati neke pozitivne prednosti, iako naknadno. Zavidna osoba može biti motivirana da poduzme korake potrebne da postigne ono što njegov suparnik već ima. Umjesto razvijanja iracionalnih osjećaja ogorčenosti prema uspješnom suradniku, na primjer, zavidna osoba mogla bi slijediti isti obrazovni put kao i njegov suparnik ili poduzeti druge korake kako bi poboljšala svoje šanse za slično unapređenje. Rješavanje takvih osjećaja ne zahtijeva uklanjanje suparnika ili „dobra“ koje on sada posjeduje, ali bi moglo zahtijevati prilagodbu stava od strane zavidnika.