Izraz “katolička krivnja” općenito se koristi za opisivanje osjećaja grižnje savjesti ili sukoba kod ljudi koji su ili su odgojeni kao katolici. Ponekad je ta krivnja povezana s određenim crkvenim učenjima, jer kada ljudi osjećaju da su prekršili zakone svoje vjere, oni se zbog toga osjećaju krivima. Međutim, izraz ima i šire značenje. Mnoga katolička učenja naglašavaju inherentnu grešnost svih ljudi, što može dovesti do određenog stupnja samoprezira čak i u odsutnosti nekog očitog prijestupa. Krivnja je u tom smislu obično povezana s inherentnim nesavršenostima i svakodnevnim propustima zbog kojih osoba osjeća da je izolirana od Boga i nedostojna pomirenja. Neki znanstvenici povezuju ovu vrstu religijske krivnje s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, iako su rezultati daleko od uvjerljivih.
Široke ideje o grešnosti
Mnoge crkve i organizacije koje se temelje na vjeri uče da su grijeh i prijestupi odvojili ljude od ljubavi prema Bogu ili drugom božanstvu, ali Katolička crkva ima reputaciju da to razdvajanje naglašava možda snažnije od drugih. To je često osobito istinito u katoličkim školama gdje se mala djeca poučavaju da su nedostojna Božje ljubavi i da mogu primiti tu ljubav samo kroz božansku milost. Ljudi koji odrastaju u ovakvim okruženjima i s ovakvim učenjima često se razvijaju u odrasle koji se osjećaju krivima gotovo jer postoje. Mnogi od tih ljudi ostaju duboko religiozni, ali osjećaj srama i grešnosti često je veliki dio toga kako vide sebe i često je leća kroz koju pristupaju svojoj vjeri.
Odnos prema određenim crkvenim učenjima
Katolička krivnja se također može pojaviti kada se osoba odgojena u vjeri upusti u neku vrstu ponašanja koje je Crkva proglasila pogrešnim ili grešnim. Problemi i postupci povezani sa seksualnošću neki su od najčešćih i mogu biti uzrok krivnje bilo prakticirajućim katolicima ili onima koji su umrli. Primjeri zabranjenih praksi uključuju pobačaj, predbračni seks, izvanbračni seks, masturbaciju, homoseksualnost i korištenje bilo koje vrste kontracepcije. Drugi izvori krivnje mogu uključivati razvod, neodlazak u crkvu i međuvjerski brak.
Općenito krivnja
Ljudima koji su odgojeni u katoličkoj vjeri obično se daju vrlo jasne poruke o tome koje vrste ponašanja su prihvatljive, a koje ne. To ne znači da se ljudi odgojeni u drugoj vjeri ne osjećaju krivima zbog vrste izbora koje donose o tome kako će se ponašati. Ipak, nekako se fraza katolička krivnja uvukla u popularni narodni jezik. “Židovska krivnja” je još jedna uobičajena fraza.
Povezivanje pojma “katolik” s osjećajem krivnje zbog nečijih izbora moglo bi se smatrati stereotipom i nepravednim prema ljudima katoličke vjeroispovijesti. Istina je da takva krivnja može utjecati na ljude različitih skupina, katoličkih ili drugih. Kada ljudi učine nešto za što smatraju da nije u redu, osjećat će kajanje nakon činjenice. Ti su osjećaji općenito normalni, s obzirom na okolnosti. Ljudi koji nemaju sposobnost osjećanja grižnje savjesti nakon što su učinili nešto što su naučili da je pogrešno mogu imati neku vrstu psihološkog problema koji je ozbiljniji od krivnje.
Potencijalno raskrižje s OKP
Neki znanstvenici sugeriraju da može postojati veza između opsesivno-kompulzivnog ponašanja i krivnje ukorijenjene u religioznoj vjeri poput katolicizma. Brojna istraživanja bavila su se krivnjom koju osjećaju katolički župljani i vođe, često tražeći od sudionika da zabilježe trenutke kada su doživjeli brigu ili ponavljajuće negativne mentalne slike. U većini slučajeva, ljudi koji su izjavili da imaju jaču vjeru više su smetali ovakvim simptomima. Ta je povezanost navela neke do zaključka da bi intenzivna učenja i standardi koje postavlja Crkva mogli biti povezani s pojavom opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OCD), koji je formalno priznato psihološko stanje, iako ovaj zaključak nije široko prihvaćen.
Malo je vjerojatno da je katolička krivnja stvarno prerušena opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD), barem ne za većinu ljudi. U nekim slučajevima ljudi koji imaju rizik od razvoja OKP-a mogu također biti ljudi koje prirodno privlači život koji su proveli u služenju drugima kroz religiju. Oni koji imaju jaku religioznu vjeru također imaju veću vjerojatnost da će doživjeti krivnju, bilo katoličku ili neku drugu, ako čine nešto što su poučeni da je grešno.
Genetika također igra ulogu u tome hoće li osoba razviti OKP. Logično je da kada se osoba s predispozicijom za OKP odgaja na strog način, gdje su pravila o tome što je ispravno, a što pogrešno, vrlo jasno naglašena, veća je vjerojatnost da će doživjeti krivnju ako je donijela odluke koje nisu odražavaju ono što se smatralo prihvatljivim prema njihovoj vjerskoj vjeri.