Realistična teorija sukoba postavlja da grupe teže međusobnom trzanju kada su u natjecanju za resurse i da će međusobno surađivati ako osjećaju solidarnost ili imaju jedinstvene ciljeve. Ovo je socijalno-psihološki koncept i smatra se da djelomično objašnjava kako se predrasude razvijaju. Najpoznatiji primjer ove teorije istražen je u eksperimentu pod nazivom Razbojnička špilja, koji su proveli Carolyn i Muzafer Sherif 1950-ih. Od tada su drugi socijalni psiholozi procijenili više aspekata ovog koncepta i kako on na mnogo načina utječe na grupne interakcije.
Brojni primjeri realistične teorije sukoba na djelu postoje u valovima useljavanja u Sjedinjene Države. Kada bi nova skupina imigranata iz određene etničke pripadnosti stigla u velikom broju, članovi grupe često su se susreli s dubokim predrasudama jer su na njih gledali kao na konkurente za resurse poput poslova. S vremenom bi ova diskriminacija zamrla, ali bi se mogla ponovno zapaliti ako bi se smatralo da skupina predstavlja stalnu prijetnju. Japanski imigranti, na primjer, suočeni su s ekstremnim predrasudama i interniranjem tijekom Drugog svjetskog rata, a mnogi ljudi arapskog podrijetla bili su diskriminirani nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.
Također postoje mnogi povijesni primjeri kada su grupe zajedno surađivale i stvarale veće veze. Izgradnja radničkih sindikata često je okupljala imigrante iz mnogih skupina koje su prije bile obilježene visokim konfliktnim odnosima. Pripadnost političkim strankama također je stvorila zajedničke ciljeve među različitim skupinama.
Ovi i mnogi drugi primjeri doveli su do znatiželje o prirodi sukoba među skupinama. Kako bi to potpunije proučili, socijalni psiholozi Carolyn i Muzafer Sherif osmislili su eksperiment pod nazivom Razbojnički kamp s dva kampa dječaka pred-tinejdžera. Dvije grupe prvo nisu bile svjesne jedna druge i proučavano je kako su se spojile i stvorile veze unutar grupe.
Nakon nekoliko dana oba su tabora upoznata jedan s drugim, te su uvedene razne aktivnosti koje su imale za cilj povećati trvenje i natjecanje između dviju skupina. To je dovelo do gotovo trenutnog izražavanja grupne solidarnosti i međugrupne diskriminacije. Rastuća napetost bila je toliko duboka da je druga faza morala biti prekinuta nakon nekoliko dana.
Treći dio Šerifovog eksperimenta realistične teorije sukoba bio je predstaviti objema grupama zajedničke ciljeve koje su mogle ostvariti samo suradnjom. Kako su grupe počele surađivati, razvila se zajednička zahvalnost i solidarnost. Do kraja studije izrasle su jake veze između dva tabora.
Od Šerifovih je bilo mnogo drugih studija koje potvrđuju realističnu teoriju sukoba. Štoviše, neka istraživanja su pokazala da sukob ne mora nužno biti stvaran. Uočeno natjecanje za resurse, bez obzira postoji li istinsko natjecanje ili ne, može biti dovoljno da izazove značajna trvenja među skupinama.
Realistička teorija sukoba može djelomično objasniti grupnu napetost i diskriminaciju. Također je važno prepoznati da predstavlja rješenje za sukobe između grupa. Identificiranje zajedničkih ciljeva može početi eliminirati određenu diskriminaciju i promicati veći međugrupni sklad.