Financiranje neovisnog filma povijesno je bio jedan od najzahtjevnijih zadataka za svakog neovisnog filmaša, a neke legende nezavisne filmske scene uspjele su kroz smjele financijske sheme koje su se isplatile. Većina stručnjaka, međutim, preporučuje tradicionalne metode koje nude manji osobni rizik pri financiranju neovisnog filma. Među brojnim metodama financiranja neovisnog filma su razne vrste dugova, kao što su zajmovi, kreditne kartice i hipoteke; korištenje sredstava zarađenih drugim sredstvima; i uvjeravanje bogatih pojedinaca ili pripadnika šire javnosti da ulažu ili čak doniraju film. Digitalni video i računalna tehnologija olakšali su početak malog bez velikih troškova tipičnog filmskog stvaralaštva 20. stoljeća. Mogućnosti online financiranja i distribucije također mogu pomoći, ali pronalaženje sredstava ostaje jedan od najvećih izazova u stvaranju filmova.
Kako bi financirao svoj probojni film Hollywood Shuffle 1987., redatelj Robert Townsend “maksimirao” je svoje kreditne kartice, kladeći se da će njegov film biti gotov i pušten. Desetljeće kasnije, Kevin Smith je prodao svoju vrijednu kolekciju stripova kako bi financirao svoj film Clerks, a redatelj Robert Rodriguez radio je kao ispitanik kako bi zaradio početni novac. Nezavisni filmaši često su inspirirani tim pričama, ali za svaku priču o velikom uspjehu postoji mnogo neuspjeha. Tradicionalne metode financiranja mogu zaštititi filmaša ako se filmski projekt odgodi ili otkaže.
Neki filmaši, poput redateljice Penelope Spheeris, preporučuju usavršavanje scenarija i ostalih produkcijskih detalja prije bilo kakvog pokušaja financiranja neovisnog filma. Kratka verzija filma, čak i samo lažni trailer coming-attractions, može se igrati na filmskim festivalima i uvjeriti potencijalne investitore u izvedivost projekta. Škola koja ima jak video/filmski odjel može pružiti materijalnu podršku, uključujući opremu, pozornice i objekte. Mogu biti dostupne i privatne i državne potpore za umjetnost. Tradicionalna alternativa je uvjeriti investitore, uključujući dobrostojeće prijatelje i članove obitelji, kao i rizične kapitaliste, da financiraju projekt za koji nije zajamčen povrat.
Financiranje neovisnog filma nekada je značilo prikupljanje novca za filmske fondove, montažu i gotove grafike, uz ostale troškove. Pristupačne alternative kao što je digitalni video smanjile su ove prve troškove, ali redatelj i dalje mora plaćati glumačke ekipe, članove ekipe, opremu, lokacije, pa čak i obroke. Neki od tih troškova mogu se odgoditi ili smanjiti, ali drugi će neizbježno izaći iz džepa filmaša. Međutim, ne preporučuje se stvaranje velikih dugova, kao što je povećanje kreditnih kartica ili stavljanje kuće pod hipoteku.
Uspon interneta ponudio je alternativna sredstva za financiranje nezavisnog filma. Novi modeli financiranja kao što je “sustav zalog praga” omogućuju običnim ljudima da doprinesu radu filmaša kojem se dive. Neki redatelji, poput animatorice Nine Paley, odlučili su objaviti svoje filmove na Internetu, koristeći poslovni model sličan samoobjavljivanju. Čak i uz ove mogućnosti, stvaranje i financiranje nezavisnog filma zahtijeva kombinaciju talenta, poslovne vještine i sreće. Redatelj koji uspije pronaći dogovor o distribuciji može nadoknaditi investicijske troškove, a ako sve prođe kako treba, može čak i ostati nešto novca.