Politička karikatura je ilustracija koja je dizajnirana da prenese društvenu ili političku poruku. Ova umjetnička forma datira barem iz 1500-ih godina u europskoj kulturi i smatra se važnim dijelom vizualnog izričaja u velikom dijelu Zapada. Političke karikature često se nalaze na uredničkim stranicama novina i časopisa, a ponekad se pojavljuju i u odjeljku stripova, ili kao samostalne ilustracije: britanski umjetnik Banksy, na primjer, proizveo je djela koja bi se mogla smatrati političkim karikaturama na zidovima, ulicama i zgradama diljem svijeta.
Definiranje političkog crtića pomalo je zeznuto, jer mnoga umjetnost ima politički ili društveni prizvuk, budući da umjetnici ne rade u vakuumu. Crtići su sami po sebi pomalo magloviti, jer se izraz “crtani film” može odnositi na jednostavnu ilustraciju s jednim panelom ili niz traka koje pripovijedaju priču u tijeku. Općenito je pravilo da su crtići jednostavni crteži, obično s duhovitim rubom, koji mogu biti podnaslovljeni ili ostavljeni bez naslova, ovisno o ukusu umjetnika. Crtani filmovi su također osmišljeni tako da stoje sami kao umjetnička djela, ne zahtijevajući vodstvo tumača da bi ih razumjeli.
Cilj političkog crtića je poslati jasnu poruku, koristeći slike koje će biti poznate svim ljudima u društvu. Politički crtani film uvelike se oslanja na korištenje karikature i jednostavnih vizualnih slika koje su čitatelji odmah prepoznatljivi, s raznim vizualnim simbolima koji zamjenjuju složene političke koncepte. Na primjer, u političkom crtanom filmu o zagađenju, umjetnik bi mogao koristiti skicu Zemlje koja plače, vjerujući čitateljima da razumiju da bi crtić trebao odražavati činjenicu da je ekološka situacija dovoljno strašna da čak i planet rastuži.
Ironija i satira se uvelike koriste u političkim karikaturama, a niti jedna javna osoba ili koncept nije svetinja. U političkoj karikaturi mogu biti prikazani sjedeći predsjednici, vjerski dužnosnici, monarsi, bogovi, pa čak i urednik samih novina u kojima je karikatura objavljena. Ponekad politički karikature mogu postati vrlo kontroverzne, posebno kada se bave vrućim političkim temama ili kada crtež skreće u smjeru grubog, a ne suptilnog.
U zemljama u kojima je sloboda tiska zaštićena, ta se zaštita proteže i na političke karikature, pri čemu se karikature promatraju kao održiv način osobnog izražavanja. Čak i u tim zemljama, političke karikature mogu izazvati uzbunu, kao u Danskoj 2005. godine kada je serija političkih karikatura s muslimanskim prorokom Muhamedom rezultirala globalnim negodovanjem. U regijama gdje takve slobode nisu proširene, ljudi mogu upasti u ozbiljne probleme s političkom karikaturom, osobito onom koja ismijava vođu nacije.
Jedna zanimljivost u vezi s političkim karikaturama je koliko se oslanjaju na javnu kulturu i uobičajeni narodni jezik. Proučavanje političkih karikatura koje su nastale u vašem društvu prije 50 do 75 godina ponekad može biti duboko zbunjujuće, jer figure i simboli mogu biti potpuno neprepoznatljivi, čineći namjeru crtića nejasnom. Gledanje uredničkih karikatura iz drugih zemalja ponekad može biti jednako mistificirajuće, jer ti karikature upućuju na javne osobe i događaje koji su možda dobro poznati samo u svojoj domovini. Ostali politički crtani filmovi, poput klasičnog američkog crtića u kojem JP Morgan sjedi na hrpama novca, univerzalno su razumljivi, čak i ako je identitet debelog cilindara nejasan.