Dnevnik periodična antena je specijalizirana vrsta visokofrekventne antene. Za razliku od višesmjernih antena, periodična antena prima samo u jednom smjeru, a za razliku od standardnih usmjerenih antena, tipičnih televizijskih antena koje se mogu vidjeti na krovovima, ove antene mogu primati širok raspon frekvencija. Obično su ove antene izgrađene od niza paralelnih metalnih cijevi koje su velike na stražnjoj strani i sve manje, tvoreći svojevrsni trokut. Ove se antene najčešće koriste za specijalizirane primjene; međutim, ponekad se koriste kao UHF i VHF televizijske antene.
Većina visokofrekventnih antena ima jedan par dipolnih antenskih elemenata, par metalnih cijevi koje služe kao aktivni elementi antene, te niz reflektora i usmjerivača koji odbijaju signale na dipol. Kako se frekvencije koje antena može primiti temelje se na fizičkim dimenzijama dipola, većina visokofrekventnih antena sposobna je primati signale samo u uskom rasponu. Dnevnik periodična antena prevladava ovaj nedostatak korištenjem niza različitih dipolnih elemenata koji se razlikuju po fizičkoj veličini i sposobnostima prijema, prema logaritmu.
Logaritam koji se koristi u dizajnu logaritamske periodične antene počinje s fizičkom veličinom potrebnom za najvišu frekvenciju koja je potrebna za prijem, što će biti najmanji skup dipolnih elemenata. Uspostavljen je logaritam koji određuje veličinu drugog skupa dipola tako da njihov minimalni prijem frekvencije malo preklapa maksimalni prijem prvog skupa. Ovaj postupak se ponavlja, a svaki par dipolnih elemenata postaje sve veći sa svakom iteracijom, sve dok antena ne bude sposobna primati sve frekvencije željene za primjenu.
Parovi dipola različite veličine tada su orijentirani na jednu os tako da su paralelni jedan s drugim, s najvećim dipolom niže frekvencije na stražnjoj strani antene i najmanjim dipolom više frekvencije smještenim na prednjoj strani. Kako faze primljenih signala na jednom dipolu mogu interferirati s drugim dipolima, svaki je dipol povezan za 180 stupnjeva van faze sa sljedećim i zadnjim. Na taj način, dipoli će na kraju doseći razliku od 360 stupnjeva, a zatim će biti u liniji jedan s drugim, električni gledano, povećavajući ukupni dobitak antene.
Dnevnik periodične antene također imaju problema s impedancijom, količinom električnog otpora između dva elementa jednog dipola. Kako bi se riješio ovaj problem, uobičajeno je da metalne cijevi dipola također postaju sve većeg promjera kako postaju duže, čime se mijenja impedancija dipola. Druga metoda koja se koristi za usklađivanje impedancije je ugradnja malih transformatora različitih vrijednosti na svaki par dipola tako da impedancija bude ista na svim aktivnim elementima antene.
Rezultat je antena koja može vidjeti signale samo u jednom smjeru, poput Yagi antene, ima snagu prijema usporedivu s omnidirekcionom antenom i sposobna je primati mnogo širi raspon frekvencija od bilo koje druge. Iako se ponekad koriste kao televizijske antene, periodične antene najčešće koriste radio-amateri koji žele raditi na širokom spektru frekvencija. Ove vrste antena također su bile u središtu proučavanja eksperimentalnog prijenosa i prijema električne energije.