Infracrveni filtar je obično svjetlosni filtar dizajniran da blokira svu vidljivu svjetlost i pusti infracrveno svjetlo da prođe, što je svjetlost na valnoj duljini od oko 800 nanometara, dok se vidljiva svjetlost kreće od 400 do 700 nanometara valne duljine. Uobičajena upotreba za takvo filtriranje je u filtrima infracrvenih kamera koji snimaju slike koje podsjećaju na crno-bijele tradicionalne fotografije. Razlika s infracrvenim fotografijama i standardnim crno-bijelim fotografijama je u tome što infracrvene slike jasno prikazuju biološke objekte kao što su vegetacija i životinje, jer emitiraju infracrveno svjetlo koje je oblik topline, a značajke poput zemlje ili neba izgledaju tamnije. Neke vrste infracrvenih filtera služe obrnutu funkciju i blokiraju samo infracrveno svjetlo, poput onih koje se koriste u naočalama za zavarivanje koje blokiraju takvu toplinsku energiju tako da se zavar može jasno vidjeti kroz naočale.
Korištenje infracrvenih filtara za fotografije nekada je bio težak zadatak, budući da je fotograf u biti snimao slike naslijepo od kojih nije mogao odmah vidjeti rezultate. To je dovelo do mnogo skupih eksperimentiranja s filmom i postavkama kako bi se dobile dobre fotografije, pri čemu je kvaliteta slike ostala nepoznata sve dok film nije razvijen. S pojavom digitalnih fotoaparata koji mogu pohraniti tisuće slika i koji ne zahtijevaju proces razvijanja filma, fotografija s infracrvenim filterom postala je mnogo popularnija. Najmračnije značajke u vanjskom okruženju fotografirane pomoću infracrvenog filtera obično su ocean, suho tlo te umjetni kamen i betonske konstrukcije. Značajke koje emituju najviše topline sa Zemlje natrag u svemir noću, te su stoga najsjajnije u infracrvenom spektru, su vegetacija, divlje životinje i pješčano tlo ili plaže, dajući infracrvenoj fotografiji eterični izgled poput duha koji ima široku vizualnu privlačnost.
Razvoj infracrvene tehnologije doveo je do mnogih drugih upotreba osim fotografije. Široko se koristi u senzorima za praćenje kontrole okoliša i onečišćenja, u klimatologiji za analizu Zemljinog ozonskog omotača, te u vojnim primjenama i kontroli zrakoplova. Infracrvene emisije također su značajne u medicinskoj znanosti gdje se analizira krv ili gdje se spektroskopska oprema koristi za promatranje drugih bioloških aktivnosti.
Budući da je infracrveni filtar široko rasprostranjen, on se proizvodi tako da propušta ili blokira vrlo specifične raspone spektra infracrvene svjetlosti. To čini tehnologiju korisnom u senzorima koji procjenjuju infracrvenu svjetlosnu zraku za različite komunikacijske svrhe, kao što su sigurnosni sustavi, sustavi za skeniranje potrošačkih proizvoda ili u bežičnim kontrolama. Infracrveni filtar je stoga klasificiran prema rasponu svjetlosti s kojim je u interakciji. Klasifikacijski pojmovi uključuju uski pojas (NBP), široki pojas (WBP) i antirefleks (AR). Razina tolerancije za valnu duljinu svjetlosti koja može proći kroz filter ili je blokirana obično je ±10 nanometara.