2D crtični kod je grafički prikaz niza brojeva ili slova. Dizajniran je tako da se lako ispisuje, ima kompaktnu veličinu i lako čita skener. Crtični kod identificira stavku, osobu ili drugi objekt jedinstvenim brojem koji se potencijalno povezuje s informacijama unutar baze podataka. To omogućuje skeniranje crtičnog koda za prikaz cijena, opisa proizvoda ili informacija o medicinskim pacijentima, ovisno o tome kako sustav skeniranja radi. Za razliku od svog jednodimenzionalnog dvojnika, 2D crtični kod može pohraniti mnogo više informacija, prvenstveno zato što koristi niz točaka nalik mreži umjesto jednostavnog niza linija.
2D crtični kod evoluirao je iz jednodimenzionalnog dizajna koji je razvijen za pomoć u upravljanju zalihama trgovina mješovitom robom. Tijekom mnogih desetljeća prošao je kroz nekoliko promjena jer je tehnologija polako sustizala koncept. Konačno je bila potrebna suradnja nekoliko velikih tvrtki kako bi koncept funkcionirao i proširio ga po maloprodajnim mjestima diljem svijeta.
2D crtični kod je napredak u odnosu na jednodimenzionalni crtični kod iz nekoliko razloga. Može predstavljati više od samo numeričkih podataka i umjesto toga može predstavljati slova, brojeve i druge znakove. Također sadrži metodu ispravljanja pogrešaka kako bi se osiguralo da je kod ispravno pročitan u računalo.
U osjetljivim industrijama, 2D crtični kod također može sadržavati različite metode šifriranja. Jedan od njih uključuje prikrivanje onoga što bi inače moglo izgledati kao normalni podaci raspršivanjem besmislenih simbola ili uzoraka u sliku. Druga metoda je šifriranje informacija, a zatim ih ponovno šifriranje prije ispisa, pružajući dodatni sloj sigurnosti od informacija koje čita neovlaštena osoba.
Neki 2D crtični kodovi u svom tiskanom dizajnu mogu pohraniti više od 7,000 znakova. To im je omogućilo da se koriste za pohranu i prijenos daleko više informacija od standardnog jednodimenzionalnog crtičnog koda. Mogu se koristiti za pohranu podataka na osobnim identifikacijskim iskaznicama i medicinskim kartama ili za prijenos tekstualnih datoteka. Pojavili su se čak i kao reklamna vozila, jer ih je moguće skenirati mobilnim uređajima napunjenim odgovarajućim softverom. To je moguće jer se informacije mogu prenijeti isključivo putem samog crtičnog koda bez potrebe za indeksiranjem u postojećoj bazi podataka.
Razvijene su varijacije 2D crtičnog koda. To uključuje 3D crtične kodove koji se fizički urezuju na površinu materijala tijekom proizvodnje, a zatim čitaju određivanjem razlike u dubini polja. Radio-frekvencijska identifikacija (RFID) uklanja većinu optičkih aspekata 2D crtičnog koda i umjesto toga koristi tiskani sklop za prijenos informacija o crtičnom kodu prijemnicima koji ih mogu pročitati. Unatoč ovom razvoju, jednodimenzionalni i 2D crtični kodovi ostaju najčešće korišteni.