Siguran telefon omogućuje povjerljivu komunikaciju između dvije ili više strana korištenjem uzajamne enkripcije. Stranke također mogu koristiti tehnologiju provjere autentičnosti za provjeru svojih identiteta prije pokretanja razgovora. Sigurni telefoni koriste se u brojnim vladinim agencijama i uredima kao što su veleposlanstva, uz tvrtke koje rukuju sigurnim ili vlasničkim informacijama i žele osigurati da ostanu povjerljive. Trošak postavljanja sustava može ovisiti o vrsti tehnologije i potrebnoj razini šifriranja.
Obične telefonske komunikacije vrlo su ranjive na čovjeka u sredini napada, gdje se druga strana uključuje u liniju kako bi slušala razgovor. To bi moglo predstavljati značajne sigurnosne rizike ako razgovor uključuje pitanja nacionalne sigurnosti ili druge osjetljive informacije. Sa sigurnim telefonom, uređaji koje koriste sve strane u pozivu šifriraju podatke na odlasku i dešifriraju ih na ulasku, koristeći ključ za šifriranje. To ne može uključivati samo glasovne, već i druge prijenose podataka, što omogućuje prijenos teksta i videa.
Korisnici sigurne telefonske tehnologije moraju imati kompatibilne sustave, što može povećati troškove. Organizacije će možda trebati održavati više sustava za komunikaciju s različitim kontaktima ili bi mogle trebati reviziju kako bi se upoznale s partnerskom agencijom. Svaki sustav može koristiti različite metode za obradu podataka, što znači da konkurentski proizvodi često nisu kompatibilni. Jedan od načina da se to zaobiđe je korištenje zaštićene komunikacije na tehnologiji glasovnog putem internetskog protokola (VoIP), gdje korisnici trebaju softverske programe, a ne cijeli hardverski sustav, kako bi osigurali svoju komunikaciju.
Neki modeli sigurnih telefona također pružaju prostor za autentifikaciju. To korisnicima omogućuje razmjenu ključeva kako bi potvrdili svoj identitet prije telefonskog poziva, kako bi se ograničila mogućnost lažnog predstavljanja ili lažiranja. Autentifikacija je obično neophodna kada strane u telefonskom pozivu imaju mogućnost autoriziranja značajnih odluka, kao što je lansiranje nuklearnog oružja. Ljudi sa svih strana žele biti sigurni da razgovaraju s pravim ljudima i mogu razmijeniti podatke o autentifikaciji, kao i jedinstvene kodove tijekom poziva kako bi potvrdili usmene naredbe.
Omogućavanje sigurne komunikacije na mobilnim uređajima može biti nešto veći izazov, jer ih je po prirodi lakše nanjušiti s uređajima koji mogu prikupljati bežične signale. Ako enkripcija nije dovoljna, haker bi je mogao probiti i prisluškivati razgovore. To može zabrinjavati vladine dužnosnike koji žele biti dostupni putem sigurnog telefona i ne mogu se uvijek osloniti na pristup fiksnoj mreži.