Sustavi radiofrekventne identifikacije oblik su upravljanja zalihama i sustava praćenja koji neke komercijalne tvrtke i vladine agencije koriste za praćenje lokacije i upotrebe robe, vozila i ljudi na individualnoj osnovi. Maloprodajni proizvodi često imaju oznake za radiofrekvencijsku identifikaciju (RFID) pričvršćene negdje na njihovu ambalažu, a svaka oznaka ima jedinstven identifikacijski (ID) kod. Kada se ove oznake skeniraju RFID čitačima, moguće je utvrditi gdje se predmet nalazi i kada je prodan ili otvoren. Neke RFID oznake sadrže baterije tako da uvijek odašilju svoj ID kod svakom dostupnom čitaču u dometu, a druge su pasivne, što znači da se mogu očitati bez potrebe za baterijom.
RFID sustavi za praćenje smatraju se poboljšanjem u odnosu na praćenje robe s crtičnim kodom, budući da radiofrekvencijski sustavi za identifikaciju prate svaki pojedinačni proizvod umjesto samo proizvoda prema proizvođaču i broju modela. RFID čitači također mogu čitati više oznaka odjednom kroz samo pakiranje. Međutim, procjenjuje se da je ovaj proces skeniranja samo 80% točan u nekim slučajevima. Točnost očitanja poboljšava se sa sustavima kraćeg dometa koji su dizajnirani da izvlače informacije iz oznake ispod raspona od oko 3 stope (0.91 metar).
Također se koriste RFID sustavi većeg dometa s mogućnošću čitanja oznake na udaljenosti do 300 stopa (91 metar). Tehnologija radiofrekventnih identifikacijskih sustava postoji od ranih 1970-ih, a jedna od njezinih prvih upotreba bila je praćenje stoke na velikim rančevima. Nove namjene tehnologije od 2011. uključuju ugradnju čipova u odjeću za praćenje medicinskih pacijenata u bolnicama, u sustave za brze propuštanja automobila za vožnju kroz automatizirane naplatne kućice i za održavanje ažurnih podataka o lokaciji vojnog hardvera i osoblje.
Jedno od glavnih ograničenja sustava radiofrekventne identifikacije je da RFID čipovi ne mogu pohraniti veliku količinu informacija. Tipično, RFID oznake mogu sadržavati oko 2 kilobajta podataka, prisiljavajući neke tvrtke da koriste oznake samo za duge nizove identifikacijskih kodova do 96 bita informacija. Trend industrije je izrađivati jeftinije, masovno proizvedene oznake koje pohranjuju manje informacija od sofisticiranijih verzija koje bi bile skupe za postavljanje u tisućama, budući da su RFID sustavi često dizajnirani da se prilagode.
Budući da se RFID oznake često nalaze u okruženju u kojem su grupirane usko zajedno ili među ostalim radiofrekvencijskim prijenosima kao što su mobilni telefoni, često se može dogoditi elektromagnetsko spajanje ili elektrostatičko spajanje. To uključuje proizvodnju elektromagnetskih smetnji (EMI) jer se prijenosi međusobno preklapaju, au nekim slučajevima i poništavaju. Ova razlika između RFID-a i crtičnih kodova dio je razloga zašto tehnologija nije zamijenila crtične kodove, jednostavne, pasivne marke koje su jeftinije za masovnu proizvodnju.