Pojam VHS odnosi se na format Video Home System za snimanje videa koji je razvila japanska tvrtka JVC. U to vrijeme, to je bio veliki napredak za potrošače, dajući moć snimanja i reprodukcije videa u ruke javnosti i brzo se proširio u većinu domova. Također je ljudima dao mogućnost snimanja televizijskih programa za kasnije gledanje. Slike i zvuk snimani su na video kasete s kamerom ili uređajem poznatim kao videorekorder ili videokasetofon, koji je također mogao reproducirati snimke na televizoru za gledanje.
VHS format prvi je uveo JVC 1976. godine kako bi se natjecao sa sličnim sustavom koji nudi Sony, poznatim kao Betamax. Neko su vrijeme oba formata bila konkurencija jedan drugome, ali su korisnici preferirali VHS sustav jer je nudio dulje vrijeme reprodukcije, brže premotavanje unatrag i naprijed, a bio je i jeftiniji za kupnju. Uz to, JVC je dopuštao drugima da koriste njegovu VHS tehnologiju uz malu naknadu za licenciranje, što ga čini popularnijim među proizvođačima unaprijed snimljenih filmova i drugih kazeta za zabavu. Zahvaljujući tim čimbenicima, VHS je postao dominantan format snimanja do ranih 1980-ih za kazete i videorekordere koji su se koristili u većini domova do kraja 20. stoljeća kada su digitalni video diskovi (DVD) postali vodeća tehnologija.
Prije razvoja i širenja VHS sustava, potrošači nisu imali mogućnost snimiti vlastite originalne video slike ili snimati televizijske emisije za gledanje kako im odgovara. Proliferacija ove tehnologije bila je ogroman napredak i utrla je put za budući razvoj. Također je promijenio način na koji potrošači koriste televiziju i filmove, dajući im veću kontrolu nad izborom gledanja. Po prvi put, filmovi su se mogli kupiti ili iznajmiti za kućno gledanje, umjesto da se čeka da ih televizijski kanal pusti.
Tipična VHS video kaseta, koja se obično naziva videokaseta, sadržavala je oko 1,410 stopa (430 m) magnetske vrpce u glomaznom plastičnom kućištu; ovisno o brzini snimanja, mogao bi držati od 2 do 6 sati videozapisa. Ljudi su mogli snimati video zapise važnih događaja pomoću prijenosnih video kamera poznatih kao kamkorderi. Mnogi modeli kamkordera također su imali mogućnosti reprodukcije kada su spojeni na televizor; snimke se također mogu pogledati gledanjem vrpce u videorekorderu. Sam videorekorder je mogao snimati video, kao što su televizijske emisije i filmovi, iz televizijskog signala, čime je gledateljima omogućilo snimanje jednog programa dok gledaju drugi ili dok su izvan kuće. Videorekorder je također korišten za reprodukciju i gledanje snimljenih programa kao i prethodno snimljenih medija.