HDTV je skraćenica za televiziju visoke razlučivosti, novo sredstvo emitiranja i strojeve koji to koriste. HDTV emitira video digitalno, za razliku od uobičajenih analognih formata PAL, NTSC i SECAM. HDTV-i su prvi put postali dostupni 1998. Od tada proizvođači televizora čine koliko su mogli kako bi potaknuli svoje kupce da kupe HDTV za svoj sljedeći televizor.
HDTV-i zahtijevaju HDTV tuner za preuzimanje programa visoke razlučivosti. Oni obično koštaju oko 150 američkih dolara (USD) i kompatibilni su s bilo kojim HDTV-om. Neki HDTV-i dolaze s ugrađenim tunerima.
HDTV je definiran kao da ima 1080 linija aktivnih piksela i zaslon s omjerom duljine i visine 16:9. Ovaj oblik zaslona odstupa od desetljeća konvencionalnog omjera 4:3. Novi omjer bolje se uklapa u filmove sa širokim ekranom. HDTV rezolucija je otprilike dvostruko veća od tipičnih CRT setova, koji imaju 480 linija aktivnih piksela umjesto 1080.
Povećanje rezolucije samo je jedna od prednosti HDTV-a. Budući da je slika digitalna, a ne analogna, obično je mnogo oštrija na televizorima svih veličina. Njegova tehnologija prikaza slike je “progresivna”, a ne “isprepletena”, što znači da se cijela slika prikazuje kontinuirano, umjesto da se naizmjenično prikazuje djelomični prikaz kao na konvencionalnom televizoru. Isprepleteni pikseli i niske stope osvježavanja odgovorni su za efekt treperenja koji se vidi na starijim televizorima.
HDTV se sporo prihvaća. Setovi su još uvijek jako skupi, oko 1000 USD. Internet tjera ljude da manje gledaju televiziju. Dostupno je ograničeno programiranje visoke razlučivosti, iako sve više kanala podržava visoku razlučivost. Za dobivanje programiranja često je potrebna posebna pretplata, iako se neki programi mogu primiti putem VHF/UHF antene.
Digitalna televizija koristi standard za kompresiju slike MPEG-2, koji također koriste DVD-ovi, kako bi se smanjila veličina podataka videa za prijenos. U 2006. godini bit će potrebno da svi novi televizori podržavaju digitalne signale, ali ne nužno i signale visoke razlučivosti.