Tehnologija Vitaphonea bio je proces osmišljen da unese zvuk u svijet filma. Sastojao se od diska koji se trebao reproducirati dok je projektor prikazivao film, dodajući zvuk iskustvu. Vitaphone je bio posljednja metoda zvuka na disku korištena u Hollywoodu, jer se ispis zvuka izravno na film pokazao daleko učinkovitijom i učinkovitijom metodom stvaranja filmova sa zvukom. Zahvaljujući naporima konzervatora, moguće je vidjeti brojne filmove Vitaphonea, a ponekad čak i gledati te filmove projicirane preko Vitaphone sustava.
Sustav Vitaphone sastojao se od filmskog projektora namještenog na gramofon. Kada je projektoničar montirao film, pažljivo je sinkronizirao film na točku na zapisu poslanom s filmom, tako da kada se projektor uključi, to uzrokuje okretanje gramofona, čime se u teoriji stvara sinkronizirana slika uz popratni zvuk.
Ovaj se sustav naširoko smatrao velikim napretkom, jer je bio prilično učinkovit kada je pravilno sinkroniziran, a korištenje pojačanja učinilo je da se zvuk čuje u cijelom kinu. Ovo je bilo veliko poboljšanje u odnosu na ranije sustave u kojima su projektor i gramofon bili potpuno odvojeni, ili je zvuk bio slabo pojačan, ako je uopće i bio, što je publici otežavalo čuti. Korištenje Vitaphone tehnologije omogućilo je Warner Brothersu, studiju koji je bio njegov vlasnik, da stvori nezaboravne zvučne slike poput The Jazz Singer.
Tehnologija je razvijena u Bell Laboratories prije nego što ju je kupio Warner Brothers, koji je napravio nekoliko prilagodbi prije nego što je masovno prodao Vitaphone opremu vlasnicima kazališta. Kada je došlo do porasta zvuka na filmu, mnoga su kina bila krajnje frustrirana, jer su već uložila u skupu opremu Vitaphonea, koja je sada bila bezvrijedna. Potražnja za zvučnim uređajima osigurala je da će se operateri kazališta morati nadograditi ako žele zadržati svoju klijentelu sretnom, a trend stalnog ozvučenja traje do danas.
Vitafonski sustavi nisu uspjeli jer su imali niz nedostataka. Kao prvo, bilo je prilično teško distribuirati Vitaphone filmove, jer su distributeri morali paziti da svaki film bude poslan s diskom, a projektanti su morali biti vješti u sinkronizaciji. Osim toga, bilo je iznimno teško uređivati slike Vitaphonea, za razliku od zvuka na filmu, što znači da su montažeri i redatelji mnogo preferirali zvuk na filmskoj tehnologiji.