Nanoantena, ili nantena, ideja je za vrstu solarne ćelije koja, umjesto da koristi vidljivo svjetlo za stvaranje električne energije, koristi infracrveno zračenje koje se često smatra toplinom i postoji izvan vidljivog raspona za ljude. Infracrveno svjetlo emitira sama Zemlja i širok spektar industrijskih procesa kao otpadne energije, kao što su elektrane na ugljen. Jedna verzija nanoantene ima oblik mikroskopski malog zlatnog kvadrata ili spirale od metalne žice otprilike 1/25 promjera ljudske kose koja je ugrađena u fleksibilnu polietilensku plastičnu ploču. Metali poput mangana i bakra također su proučavani za nanoantene, a u istraživanjima iz 2008. godine pokazalo se da uređaji imaju čak 92% učinkovitost u pretvaranju frekvencija infracrvene svjetlosti koju hvataju u električnu energiju.
Sunčevo zračenje proteže se širokim spektrom izvan vidljivog raspona svjetlosti. Procjenjuje se da je 44% svjetlosti koju emitira Sunce vidljivo sa 7% u ultraljubičastom i 49% u infracrvenom području. Kada vidljiva svjetlost udari u površinu Zemlje ili njezinu atmosferu, gubi veliki dio svoje energije u tom procesu i većina se kasnije emitira natrag u svemir kao infracrveno zračenje veće valne duljine. Hvatanje ove energije pomoću niza nanoantena moglo bi poslužiti u dvije važne svrhe. Energija bi se mogla koristiti za napajanje brojnih elektroničkih uređaja, a također bi se mogla odvojiti od opreme poput računalnih poslužitelja i drugih strojeva kako bi se ohladila i radila učinkovito.
Jedno od ograničenja u sadašnjim dizajnima nanoantena, međutim, koje može ograničiti proizvodnju sustava nanoantena na neko vrijeme koje dolazi, je priroda infracrvenog svjetla da oscilira na visokim frekvencijama. Zbog toga je u sustav potrebno ugraditi ispravljače koji bi infracrvene signale izmjenične struje (AC) pretvarali u istosmjernu (DC) snagu. Usporedivi ispravljač za rad s nanoantenom morao bi se smanjiti za faktor od 1,000 u odnosu na trenutne modele koji postoje na tržištu od 2011. da bi učinkovito funkcionirao, a ova tehnologija još nije razvijena. Alternativni pristup bio bi stvaranje same ispravljačke antene, koja bi bila kombinacija nanoantene i nano-ispravljača, a koja bi prirodno regulirala infracrvene frekvencije.
Prednosti stvaranja komponenti solarnih ćelija nanoskopske veličine u odnosu na tradicionalne solarne ćelije od silikonskih pločica mogle bi ih učiniti revolucionarnim iskorak naprijed. Njihova učinkovitost u pretvaranju svjetlosti mnogo je veća od standardnih fotonaponskih solarnih ćelija koje se kreću do samo oko 15% za maloprodajne verzije od 2011. Nanoantena solarna ćelija mogla bi se konfigurirati da hvata određene valne duljine infracrvene svjetlosti i mogla bi se postaviti na obje strane ploča za hvatanje dvije različite valne duljine sa svake strane istovremeno.
Možda je jedan od najvažnijih napretka u odnosu na tradicionalnu tehnologiju solarnih ćelija, međutim, to što su funkcionalne komponente nantene dovoljno male da se nizovi uređaja mogu ugraditi u fleksibilnu plastičnu foliju. Ova folija bi se tada mogla rastegnuti preko raznih nepravilnih površina ili elektroničkih uređaja. U istraživačkom postrojenju u Nacionalnom laboratoriju Idaho (INL) u SAD-u, već su stvoreni listovi nanoantene s kvadratima širine oko 3 inča x 3 inča (7.6 x 7.6 centimetara) od kojih svaki sadrži oko 260,000,000 nantena svaki i kolutove velikog broja moguće su veće listove.