Radiokomunikacijski sustav je skup fiksne i mobilne radio opreme dizajnirane da služi organizaciji dopuštajući specifične načine komunikacije kao što su jedan-prema-više i jedan-na-jedan. Uobičajeni radiokomunikacijski sustav koristi jednu ili više fiksnih mjesta, koja imaju mogućnost ponavljanja i prosljeđivanja poruka na obližnja i udaljena mjesta prema potrebi. Dvosmjerni radio omogućuje ljudima razmjenu poruka, dok je radijsko emitiranje prijenos informacija samo u jednom smjeru. Za radiokomunikacijski sustav koriste se mnogi frekvencijski pojasevi i vrste modulacije. Frekvencije od 0.3 megaherca (MHz) do oko 3,000 MHz dodijeljene u tzv. visoke frekvencije, vrlo visoke frekvencije i ultravisoke frekvencije za različite specifične potrebe su prodor signala ekstra velikog dometa, svih terena i urbanih struktura.
Suvremeni dvosmjerni radijski sustav (2WRS), koji je alternativni naziv za radiokomunikacijski sustav, obično ima tri korisnička načina rada. Korisnik prijenosnog radija ima ručni odašiljač-prijemnik ili primopredajnik, uređaj koji radi na baterije i dovoljno ga je lako ponijeti gotovo bilo gdje, korisnik mobilnog radija obično ima primopredajnik montiran unutar vozila, a fiksni ili bazni korisnik radija sjedi na postaja sa stacionarnom radio opremom. Prijenosni radio može se nositi i njime se koristiti tijekom mirovanja. Radioelektronika se dosta poboljšala od ranih 1900-ih, budući da je došlo do proboja u tehnologiji baterija koja povećava vrijeme razgovora za prijenosne radio stanice. Neke tehnologije čak dopuštaju automatsku prilagodbu snage radio prijenosa kako bi se uskladila s korisničkim lokacijama u odnosu na fiksne stanice.
Korisnici radiokomunikacijskog sustava mogu komunicirati sa svim članovima grupe u isto vrijeme. U praksi, svakoj skupini u organizaciji dodijeljen je stvarni kanal ili virtualni privatni kanal gdje grupa može komunicirati bez ometanja komunikacije drugih grupa. Ovu značajku omogućuje selektivnost kanala radio prijemnika koji se koriste u konvencionalnim analognim komunikacijama.
U konvencionalnim analognim komunikacijama, kanali se dodjeljuju različitim skupinama, a kada postoji previše grupa, tehnika koja se naziva tranking omogućuje radijskim skupinama da imaju virtualni kanal prema potrebi. U ovom načinu rada, tranking radiokomunikacijski sustav zahtijeva oblik pretplatničkih jedinica sposobne za podatkovnu komunikaciju koje se nazivaju tranking radio stanice. Umjesto da koristi isključivo kanal, trank radio će automatski zatražiti kanal, a da korisnik to ne zna. Sve što korisnik zna je da postoji pristup određenom virtualnom kanalu ili grupi za razgovor. Zvučni signal upozorenja obavještava korisnika da je virtualni kanal uspostavljen i da korisnik može već govoriti.