Dijamanti su najtvrđi materijal u prirodnom obliku na Zemlji, poznat po svojoj ljepoti, snazi i izdržljivosti. Ljudi su ih poznavali i gomilali tisućama godina, a njihovo ime dolazi od grčke riječi za nepobjediv.
Ovo kamenje dolazi iz dubine Zemljine kore, formirano tamo nevjerojatnim pritiskom i relativno podnošljivim temperaturama. Nastaju ispod kontinentalne kore, od čistog ugljika. Ovaj ugljik može dolaziti iz isključivo neorganskih izvora, organskih izvora ili mješavine ova dva. Dijamanti koji nastaju od anorganskog ugljika nazivaju se harzburgitični dijamanti, dok se oni formirani od neke količine organskog ugljika nazivaju eklogitskim dijamantima.
Dijamanti nastaju na dubinama od oko 90 milja (150 km), tijekom milijuna i milijuna godina. Temperatura na kojoj se formiraju je u rasponu od 2,000° Fahrenheita (1,100° Celzijusa) – previše toplije od ove i uvjeti više nisu prikladni za njihovo stvaranje. Većina je stara više od milijardu godina dok dosegnu površinu Zemlje, a neki dijamanti su stari više od tri milijarde godina – ne mnogo mlađi od same Zemlje.
Kamenje izlazi na površinu kada magma iz daleko ispod površine Zemlje počne izlaziti. Budući da se nalaze na tako nevjerojatnim dubinama – tri do četiri puta dubljim od dubine na kojoj nastaje normalan vulkan – magma se uzdiže dovoljno duboko da ih iznese na površinu relativno su rijetke. Nakon što se ova magma ohladi, formira stijenu poznatu kao kimberlit – ili ponekad lamproit – koji se može koristiti kao pokazatelj da se dijamanti mogu naći u tom području.
Kopanjem u jednom od ovih kimberlitnih nasipa ili kimberlitnih cijevi, dijamanti se mogu otkriti. Naravno, prisutnost kimberlita ne jamči nužno da će drago kamenje biti prisutno, jednostavno da je vulkanski porast nastao na dovoljnoj dubini da su se dijamanti mogli formirati. Često će ti nasipi kimberlita s vremenom erodirati, a dragulji će se odnijeti s sedimentom, da bi se negdje nakupili u bazenima.
Dok su kimberlitni nasipi najčešće mjesto gdje se mogu pronaći dijamanti, postoje i drugi. U nekim slučajevima, djelovanje ledenjaka može pokupiti dijamante i transportirati ih stotinama milja, ostavljajući ih na putu ili kada se na kraju otape. To je dovelo do pronalaženja kamenja na mjestima koja geološki nisu bila prikladna, ali ne u dovoljnim količinama da bi praćenje ledenjačkih staza bila održiva metoda lova.
Ekstremno mali dijamanti također mogu nastati pod određenim izvanrednim uvjetima. Takvi mikrodijamanti ponekad nastaju, na primjer, kada meteori udare o Zemljinu površinu. Iako nisu dovoljne veličine da bi bili osobito vrijedni, služe kao pouzdan pokazatelj udarnih kratera meteora.
Indija je stoljećima bila najveći svjetski izvor dijamanata, ali na kraju su ti izvori uglavnom iscrpljeni. U suvremenom svijetu, gotovo polovica svih miniranih dolazi iz rudnika u južnoj i središnjoj Africi. Najveći dio ovih rudnika u vlasništvu je i njima upravljaju različite tvrtke De Beers grupe, koja je odgovorna za više od 40% vrijednosti dijamanata u cijelom svijetu, te je od svog osnivanja 1860-ih godina držala virtualni upor na svjetskom tržištu. Rudnici velikih razmjera također postoje u Brazilu, Australiji, Sibiru i dijelovima Kanade. Nakon što su iskopani, ovi dijamanti putuju svijetom kako bi bili rezani i polirani kako bi stvorili prekrasne dragulje koje smo svi upoznati. Većina rezanja se odvija u nekoliko područja svijeta, a posebno u New Yorku, Antwerpenu i Tel Avivu.