Republika Nauru je mikronezijska otočna država. Sa 21 četvornim kilometrom (8.1 četvorna milja), najmanja je otočna država i najmanja neovisna republika na svijetu. To je ujedno i jedina republikanska država na svijetu bez glavnog grada.
Otok su prvi naselili Mikronežani i Polinežani prije najmanje 3,000 godina. Tradicionalno je na otoku bilo dvanaest plemena, spomenutih u zvijezdi s 12 krakova na trenutnoj zastavi zemlje. Prvi Europljanin koji je posjetio Nauru bio je kapetan John Fearn, kitolovac, 1798. U narednim godinama, europski dezerteri i kriminalci došli su živjeti na otok, a stanovnici Naurua počeli su trgovati domaćom hranom za vatreno oružje i alkoholna pića. Ovaj novi uvoz pogoršao je plemenski rat koji je izbio 1878. i koji je bjesnio deset godina, smanjivši stanovništvo za oko trećinu.
Plemenski rat Naurua završio je 1888. kada je Njemačka anektirala otok i zabranila vatreno oružje i alkohol. Otok je osnovan kao dio njemačkog protektorata Marshallovih otoka, a kralju Naurua, Aweidi, bilo je dopušteno da zadrži svoju vlast. Iste godine na otok su stigli kršćanski misionari.
Novozelandski prospektor Albert Ellis otkrio je rezerve fosfata na tom području 1900. godine, a Pacific Phosphate Company sklopila je sporazum s Njemačkom dopuštajući toj tvrtki eksploataciju i izvoz fosfata. Njemačka je izgubila teritorij tijekom Prvog svjetskog rata, a otok je postao mandatni teritorij kojim su upravljali Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija i Novi Zeland. Tri zemlje su 1919. osnovale Britansku komisiju za fosfate (BPC), koja je preuzela kontrolu nad iskopavanjem fosfata.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Nauru su okupirali Japanci, koji su deportirali 1,200 Nauruanaca na rad na otočju Chuuk. Oslobodile su ga australske snage 1945., nakon tri godine okupacije. Nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi odredili su otok kao skrbništvo, a Ujedinjeno Kraljevstvo, Australija i Novi Zeland ponovno su podijelili administrativna prava i dužnosti.
Nauru je postao samoupravan 1966. i stekao je neovisnost nakon dvogodišnje ustavne konvencije. Vlasništvo nad nalazištima fosfata preneseno je na Nauru Phosphate Corporation (NPC) u državnom vlasništvu 1970. Iscrpljivanje zaliha fosfata dovelo je do ekonomskih i političkih sukoba. Između 1989. i 2003. zemlja je imala 17 promjena uprave.
Iako je Nauru početkom 1980-ih imao najveći bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika na svijetu, sada pati od ozbiljnih ekonomskih poteškoća. Narodna banka je nesolventna, a stopa nezaposlenosti je 90%. Sada se uvelike oslanja na ekonomsku pomoć australske vlade. Zauzvrat, Nauru ima centar za pritvor za one koji traže azil u Australiji.
Stanovništvo Naurua je uglavnom autohtono, s 58% domorodaca Naurua i 26% ostalih stanovnika pacifičkih otoka. Kinezi i Europljani čine svaki po osam posto stanovništva Naurua. Većinska religija je kršćanstvo, a Baha’i je značajna manjinska religija. Visok životni standard u regiji tijekom 1970-ih i ranih 1980-ih, nažalost, pridonio je pretilosti; 90% odraslih ima prekomjernu težinu. To je dovelo do raširenih zdravstvenih problema, značajnog dijabetesa tipa II i smanjenog životnog vijeka.