Westoxification je izraz koji se prvi put koristio u drugoj polovici 20. stoljeća. Izražavao je način na koji su mnoga fundamentalistička tumačenja islamske religije, osobito u cjelovitim ili djelomično teokratskim vladama, gledali na zapadnu ideologiju. Osobito se američki način života smatrao i ponekad se još uvijek smatra snažnom prijetnjom koherentnosti važnih stvari u društvima pojedinih islamskih država. Westoxifikacija bi se mogla primijeniti na druge vlade koje se boje zapadnog utjecaja. Na primjer, zabrana zapadnih proizvoda u Kini i Sjevernoj Koreji djelomično je bio pokušaj da se zadrže određeni kulturni načini razmišljanja, a posebno struktura vlasti tih zemalja.
Riječ westoksikacija implicira da zapadnjačka kultura zagađuje važne, ponekad vrlo važne, ideje na Bliskom istoku. Svakako, kada se promatra kroz leću organizacija poput talibana, vesternizacija jedne zemlje ili zapadni utjecaj mogli bi se tumačiti samo kao koruptivna sila. Društvo zainteresirano za sprječavanje punog sudjelovanja žena u tom društvu, ne može biti sretno kada su druga društva zastupljena na televiziji ili u drugim medijima. Baš kao što su Amerikanci u prošlosti bili šokirani Elvisovim vrtećim bokovima, vrištećim djevojkama koje su jurile za Beatlesima i seksualnom revolucijom i kulturom droge koje su uslijedile, postoji vlastiti interes da se ne dopuste stvari koje bi pokvarile ili izazvale velike promjene kultura kada oni na vlasti ne žele te promjene.
Iako je pojam westoksikacija prilično nov, mnoge su se zemlje bojale kontakta s drugim zemljama, pa čak i modnih trendova u svojoj zemlji. Nakon što je uspostavljena snažna trgovina između Europe i Japana, zemlja je postajala sve više izolacionistička jer se smatralo da zapadni utjecaj može značajno promijeniti japansku kulturu. Nakon Drugoga svjetskog rata, kada je trgovina između Amerike i Japana snažno uspostavljena, moglo bi se reći da su zapadni načini utjecali na kulturu, te da su američke stvari postale vrlo cijenjene, posebno od strane japanske mladeži. Nekima se to moglo smatrati zagađujućom silom.
Korumpiranje dojmljive mladeži novim idejama moglo bi stvoriti revolucionarne trendove i ugroziti društveno tkivo, osobito u društvu sa strogim zakonima i kulturnim tradicijama. Iako se westoksikacija najčešće odnosi na kvarne ideje kulturnih normi u drugim zemljama kako ih gledaju određene islamske zemlje, to nije uvijek bio slučaj. Kada je islam počeo, iako je većina njihovih prvih napora bila proširenje svojih teritorija kroz ratove, islamski vođe su bili izrazito popustljivi u pogledu prakticiranja drugih religija, posebice judaizma i kršćanstva. To je ipak variralo, ovisno o vođama, i postupno su narasli veliki raskoli na području okupiranog islamom koje je prije pripadalo Židovima ili kršćanima. Nije pomoglo ni kada su križarski ratovi većinu Arapa označili kao nevjernike, i učinili su mnogo u pokušaju da se ubiju mnogi muslimani koji su odbili obraćenje.
Problem s westoksifikacijom je u tome što značajno narušava odnose između zemalja, posebno između SAD-a i određenih islamskih zemalja. Ako se SAD smatra kulturno korumpiranim, to može utjecati na zemlje da zauzmu ratoborni ili teroristički stav prema SAD-u. Kada se društvo osjeća toliko ugroženo širom kulturom i osjeća da bi ta kultura mogla uništiti njihov način života, oni mogu na sve pripadnike kulture gledati kao na prijeteće, loše ljude. Stručnjaci za islamsko-američke odnose sugeriraju da moramo razumjeti westoksifikaciju kada pokušavamo diplomirati sa zemljama koje se boje našeg utjecaja. Što je SAD više imperijalistički pristup takvim zemljama, to je vjerojatnije da će u tim zemljama rasti strah od zapadne toksifikacije. Ovaj strah izaziva bijes na SAD, terorističke akte i gomilanje oružja.
Nekim ljudima na zapadu teško je razumjeti zašto bi se westoksikacija smatrala lošom stvari. Većina nas voli svoju kulturu i možda nećemo moći vidjeti prošlost vlastitih konstrukcija društva i vlade. Zašto ljudi ne bi željeli demokraciju, prava žena ili slobodu vjere? Problem je, međutim, u tome što ove ideje prevladavaju u glavama ljudi koji kreiraju našu vanjsku politiku i trgovinske sporazume, može doći do neuspjeha u razumijevanju da ne misle svi da su zapadnjački načini najbolji, i da ne poštivanje kulturnih tradicije drugih mogu dovesti do izrazito loših diplomatskih odnosa s drugim zemljama.