Mozak koristi svjesne i nesvjesne procese za upravljanje tjelesnim aktivnostima. Na primjer, odluka o savijanju mišića usmjerava i kontrolira proces svjesne volje. Nasuprot tome, regulacija većine tjelesnih funkcija, poput otkucaja srca, uglavnom je nesvjestan proces. Biofeedback i neurofeedback programi pokušaj su pristupa i interakcije s tim nevidljivim moždanim funkcijama u nastojanju da se bolje prouči kontrolna aktivnost mozga. Elektroencefalografija, ili EEG, snimci su jedna primarna metoda predstavljanja ove inače nevidljive moždane aktivnosti.
Biofeedback i neurofeedback programi koriste podatke dobivene EEG-om i drugim aparatima za vizualizaciju, mjerenje i kvantificiranje specifičnih područja moždane aktivnosti, s ciljem manipulacije tom aktivnošću u interakciji s njom. Oba programa koriste metode razvijene suvremenom tehnologijom za dobivanje ovih podataka. Dodatno, oba se programa oslanjaju na interakciju između mozga i tijela, odnosno povratnu informaciju, za dobivanje i tumačenje informacija.
Biofeedback se, međutim, koncentrira na općenite tehnike dobivanja podataka mjerenjem tjelesne aktivnosti, kao što su otkucaji srca, krvni tlak, stupanj napetosti mišića i toplina kože. Na primjer, elektromiografija se koristi za mjerenje napetosti mišića, a to se prikazuje na monitorima računala; oni koji sudjeluju u programima uče kako promatrati i mijenjati štetne obrasce reakcija, kao što je napetost mišića uzrokovana stresom. Dodatno, EEG biofeedback – koji se također naziva neuroterapija ili neurobiofeedback – koristi princip samokontrole kako bi pomogao u postizanju ovih ciljeva kroz vježbe disanja i tehnike opuštanja.
I biofeedback i neurofeedback programi su slični po tome što koriste neuroterapiju za stjecanje kontrole nad nesvjesnim ili nepoznatim procesima uma. Neurofeedback je, međutim, specifična vrsta programa za biofeedback koji koristi EEG prikaze u stvarnom vremenu za prikaz aktivnosti mozga na video monitoru, umjesto kasnijih snimanja događaja, kao što je na EEG ispisu. Cilj ove vrste biofeedbacka je izazvati mozak da funkcionira na način koji ublažava prošle probleme s tjelesnim funkcijama. Na primjer, zaslužan je za rješavanje problema poput glavobolje – osobito migrene – i kronične boli.
Obje vrste biofeedbacka – opći biofeedback i neurofeedback – započele su kasnih 1960-ih uz sudjelovanje psiholoških stručnjaka poput onih iz klinike Menninger. Biofeedback terapeutske grupe počele su se formirati sredinom 1970-ih. Biofeedback terapija se uspoređuje s režimima fizičkog jačanja, gdje se vježba koristi za toniziranje i jačanje mišićnog sustava tijela. Na sličan način, biofeedback koristi mentalnu terapiju za postizanje ove kontrole, a slično je nazvan i “trening za mozak”, u kojem se neke od značajki mozga adresiraju, vježbaju i toniraju.