Biološko kretanje je izraz koji se koristi za opisivanje vizualne interpretacije kretanja. Uglavnom ga koriste oni koji se bave kognitivnim proučavanjima kako bi opisali kako ljudska bića tumače kretanje drugog organizma. Većina studija provedenih u vezi s biološkim kretanjem provode se pomoću slika samo nekoliko osvijetljenih točaka koje su prikazane u kretanju, koje se nazivaju točkastim svjetlosnim zaslonom, i naknadnim odgovorima i interpretacijama onih koji promatraju slike.
Proučavanjem biološkog kretanja uglavnom se bave kognitivni i socijalni neuroznanstvenici. Njihova je svrha proučavanja vidjeti kako ljudska bića koriste vidno polje za interpretaciju i ekstrapolaciju podataka iz kretanja. Studije temeljene na tumačenjima promatrača tijela u pokretu koriste ograničene slike za stvaranje slike, dopuštajući određivanje širokog spektra karakteristika slike temeljene prvenstveno na načinu ili brzini kojom se kreću tijela u pokretu.
Jedan poznati primjer studije o biološkom kretanju objavio je 1973. Gunnar Johansen. Gospodin Johansen je pričvrstio male izvore svjetlosti na glavna područja zglobova subjekata, a zatim ih snimio kako hodaju u mraku. Slike su proizvele nekoliko svjetla na tamnoj pozadini. Unatoč minimalnoj količini podataka, promatrači koji su gledali film tijela u pokretu izvijestili su da su vidjeli vrlo jasne slike ljudskih bića.
Daljnje studije koje su provedene o biološkom kretanju pokazale su da je moguće prikupiti druge činjenice osim pukog kretanja iz ograničenih podataka. Prema studiji koju su 1994. godine proveli Mather i Murdoch, ljudska bića mogu reći kojeg je spola osoba na svjetlosnim zaslonima. Druge studije koje su koristile zaslone s točkastim svjetlom također su pokazale u kakvom je raspoloženju promatrana osoba i što radi. Čak se pokazalo da i sisavci osim ljudi mogu percipirati slične podatke. Godine 1982. Fox i McDaniel su otkrili da bebe od tri mjeseca mogu tumačiti biološko kretanje.
Postoje proturječni podaci o tome kolika je vrijednost biološkog kretanja za kliničke svrhe, a neki su izjavili da senzori koji se koriste za tumačenje podataka nisu toliko specijalizirani kao što se prije mislilo. Međutim, utvrđeno je da su dva područja mozga uključena u percepciju biološkog kretanja. Predmotorni korteks navodno je uključen u proces stvaranja veza između točaka u točkastim svjetlosnim prikazima, a utvrđeno je da se superiorni temporalni lokus aktivira tijekom percepcije vremena. Ova otkrića mogu nam pomoći razumjeti kako mozak radi i potencijalno bi se mogla koristiti kao dijagnostički alat.