Azbest je vrlo koristan materijal, ali je i izuzetno opasan. Sastoji se od šest odvojenih vlaknastih minerala — krizotila, krokidolita, amozita, tremolita, antofilita i aktinolita. Premda se koristi u raznim proizvodima od ranih 1900-ih, tek 1960-ih i 70-ih njegovi učinci postali su jasni. Ljudi koji su izloženi ovom materijalu mogu doživjeti niz zdravstvenih problema.
Gotovo svatko je tijekom svog svakodnevnog života bio izložen nekom obliku azbesta. Izuzetno je otporan na toplinu, pa se koristi u proizvodima kao što su kočione pločice vozila, šindre i podne pločice. Također se često nalazi u staroj izolaciji za kanale za grijanje i vodovodne cijevi. Upotreba takvih proizvoda naglo je opala u Sjedinjenim Državama krajem 20. stoljeća, ali se još uvijek često koristi u nekim zemljama u razvoju.
Kada se ostavi u nesmetanom stanju, azbest nije štetan. Međutim, rezanjem ili kidanjem ispuštaju se male vlaknaste čestice u zrak. One se ne otapaju i mogu trajati beskonačno. Udisanje ovih vlakana tijekom dugog vremenskog razdoblja može uzrokovati razne poremećaje disanja i pluća, probleme sa srcem i određene vrste raka, uključujući mezoteliom.
Iako minimalna izloženost možda neće uzrokovati probleme, mnogi ljudi i dalje odlučuju angažirati tvrtke za smanjenje emisija da uklone azbestne proizvode iz svojih domova, škola, uredskih zgrada. Radnici u odbrani nose izoliranu odjeću i maske s kacigom dizajnirane da spriječe ulazak tvari u njihova tijela. Također osiguravaju i izoliraju područje kako bi osigurali da su sva prašina i nusprodukti sadržani.
Jedno od najčešćih stanja uzrokovanih izloženošću azbestu je azbestoza, stanje u kojem plućno tkivo postaje ožiljno. Osobe s ovim stanjem osjećaju kratkoću daha, kronični kašalj i, u uznapredovalim stadijima, grčeve. Ne postoji poznati lijek za azbestozu. Radnici koji rudare materijale koji se koriste za stvaranje azbesta izloženi su većem riziku, kao i zaposlenici proizvodnih pogona u kojima se proizvode azbestni proizvodi.