Deinstitucionalizacija je odvajanje od tradicionalnog modela zdravstvene skrbi javnih ustanova za smještaj osoba s mentalnim bolestima. Deinstitucionalizacija sustava zaštite mentalnog zdravlja društva znači pružanje izvanbolničkih usluga u zajednici umjesto danonoćne skrbi unutar javne bolnice. Umjesto da pacijente izolira iz zajednice zatvarajući ih u velike institucionalne zgrade, model deinstitucionalizacije trebao bi imati zajednice koje svakom pacijentu pružaju usluge zaštite mentalnog zdravlja.
Trend deinstitucionalizacije zdravstvene skrbi započeo je povećanim brojem zatvaranja bolnica i smanjenom količinom raspoloživog prostora u mnogim javnim bolnicama. Uspjeh psihijatrijskih lijekova također je doveo do deinstitucionalizacije sustava zaštite mentalnog zdravlja u mnogim dijelovima svijeta. Počevši od 1890. godine, skrb za osobe s mentalnim bolestima postala je zatvorska, a ne progresivna, jer često nije bilo lijeka za to stanje. No, počevši od 1955. s uvođenjem psihijatrijskih lijekova koji su kontrolirali simptome kao što su halucinacije i promjene raspoloženja, otkriveno je da mnogi pacijenti mogu funkcionirati bez stalne skrbi.
Godine 1963. u Sjedinjenim Državama predsjednik John F. Kennedy uspostavio je Zakon o centrima za mentalno zdravlje u zajednici. Psihijatrijski lijekovi izdavani su uz pažljivo praćenje i kombinirani s ambulantnom terapijom. Usvojen je novi model zaštite mentalnog zdravlja u zajednici. To je platila savezna vlada kroz programe zdravstvenog osiguranja kao što su Medicaid i Medicare. Deinstitucionalizacija je postala uobičajena za starije osobe, kao i za psihički bolesne.
Danas se izvanbolnička skrb i dalje povećava, dok su se bolnički modeli mentalnog zdravlja uvelike smanjili. Ljudi koji se zalažu za deinstituciju zaštite mentalnog zdravlja tvrde da ona ne samo da oslobađa prijeko potrebne krevete u bolnicama, već liječi pacijente u njihovoj vlastitoj zajednici, istovremeno njegujući njihovu neovisnost. Zagovornici deinstitucionaliziranih zdravstvenih sustava također ističu da je tradicionalna psihijatrijska bolnica, odnosno azil, model zatvarao pacijente i izolirao ih od ostatka društva. Oni koji se protive deinstitucionalizaciji tvrde da se ljudi s ozbiljnim ili složenim mentalnim poremećajima skloni izolirati u okruženju zajednice i da su mnogi potrebni redoviti obroci, aktivnosti i rasporedi koje pruža tradicionalna bolnička skrb. Zapravo, mnogi deinstitucionalizirani pacijenti s mentalnim zdravljem postaju beskućnici.
Čak su i oni koji su uključeni u deinstitucionalizirani pokret zagovarali stambeno zbrinjavanje mentalno bolesnih osoba uz podršku kako bi im se osigurao smještaj i barem neki nadzor koji bi im pomogao da se osigura da uzimaju svoje psihijatrijske lijekove. Nažalost, troškovi takve skrbi često su isti ili čak veći od hospitalizacije u mnogim slučajevima. Uštede su veliki čimbenik u nastavku deinstitucionalizacije. Sjeverna Amerika, Zapadna Europa, Australija i Novi Zeland posebno su povezani s povećanom deinstitucionaliziranom skrbi za mentalno zdravlje.