Otoakustične emisije su zvukovi koji potječu iz unutrašnjosti uha. Istraživači su pretpostavili da su se takve emisije događale od početka 20. stoljeća, ali nisu potvrđene sve do 1970-ih, kada su znanstvenici konačno imali dovoljno osjetljivu opremu da registriraju otoakustične emisije. Osim što su od općeg interesa, otoakustične emisije su i od kliničkog značaja, jer se mogu koristiti za procjenu zdravlja uha.
Istraživači dijele te zvukove u dvije široke kategorije: spontane i izazvane otoakustične emisije. Spontane emisije nastaju u odsutnosti vanjskog podražaja, dok se izazvane emisije generiraju kao odgovor na zvuk. Emisije izazvane mogu se pokrenuti kratkim tonovima i rafalima koji se nalaze u prolaznim emisijama, generirani kao odgovor na trajne tonove u emisijama kontinuirane frekvencije ili nastati kao odgovor na dva sukobljena tona u emisijama izobličenja.
Ove emisije nastaju u pužnici, dijelu uha koji je odgovoran za sluh. Otoakustične emisije događaju se kada dlačice u pužnici, koje su dizajnirane za pojačavanje zvuka, vibriraju, stvarajući potpuno novi zvuk. Kod nekih osoba s oštećenjem sluha, otoakustične emisije mogu biti prigušene, odsutne ili izobličene, jer njihove pužnice ne funkcioniraju kao inače. S mikrofonom je moguće uhvatiti te zvukove i pojačati ih tako da se mogu čuti.
U ispitivanju otoakustičkih emisija, sonda se postavlja u vanjsko uho kako bi osluškivala emisije. Iznimno osjetljiva sonda djeluje najučinkovitije kada je prostorija potpuno tiha, pri čemu testiranje traje oko 15 minuta, iako ako je ispitanik vrlo mlad, postupak može biti malo kompliciraniji. Ovo testiranje se koristi za provjeru mogućeg gubitka sluha kod dojenčadi koja ne mogu sudjelovati u testovima sluha koji zahtijevaju dobrovoljni odgovor ispitanika, a također se može koristiti za procjenu ozbiljnosti oštećenja ili gubitka sluha kod odraslih.
Za ovu vrstu medicinskog testa nije potrebna velika priprema, a test nije bolan, iako se sonda u uhu može osjetiti čudno. Iako sudionik istraživanja može čuti različite tonove ili zvukove, on ili ona ne moraju reagirati na njih. Liječnik će upotrijebiti podatke iz testa kako bi utvrdio funkcioniraju li stanice dlake ispravno ili ne. Brojne stvari mogu utjecati na rezultate testa otoakustične emisije, pa ako se čini da rezultati upućuju na oštećenje sluha, liječnik može preporučiti ponavljanje testa i dodatna dijagnostička ispitivanja.