Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća napredak u biotehnologiji i nanotehnologiji pružit će nam nove i učinkovite terapije za radikalno produljenje ljudskog života. Tijekom prošlog stoljeća, očekivani životni vijek ljudi se u prosjeku povećavao za četvrtinu godine godišnje, a taj trend će se u budućnosti sigurno ubrzati. Postoji ogromna financijska potpora za tehnologiju koja dokazano produljuje ljudski život ili poboljšava njegovu kvalitetu. Uz neizbježnost bolje tehnologije protiv starenja, biokonzervativci i zagovornici produljenja života podjednako su počeli ispitivati potencijalne probleme koji proizlaze iz duljeg i zdravijeg životnog vijeka. Naravno, najčešći prigovor u raspravama o produljenju života je prenaseljenost.
Prije nego što pređemo na prigovore, imajte na umu ovo: s obzirom na dovoljno resursa, ljudi se razmnožavaju eksponencijalno. To jest, populacija se udvostručuje svaki zadani vremenski interval. Trenutno je ovaj interval oko 34 godine.
Količina resursa koju možemo akumulirati ograničena je s tri dimenzije – što znači da je naš rast resursa u najboljem slučaju kubična funkcija. Ako na graf nacrtate eksponencijalnu funkciju naspram kubične funkcije, vidjet ćete da eksponencijale uvijek nadjačavaju takve funkcije s obzirom na dovoljno vremena. Moral priče je da su, čak i s kratkim životnim vijekom, organizmi jednostavno dizajnirani da se brzo razmnožavaju i troše sve lokalne resurse brže nego što se novi resursi mogu nabaviti. To znači da sa ili bez produljenja života, stopa nataliteta mora biti dovoljno niska da resursi ne ponestaju prije nego što možemo steći više.
Ljudi kao što su Leon Kass i Bill McKibben tvrdili su da bi radikalno produženje života eliminiralo smisao življenja. Konačnost života trebala bi mu dati smisao i jasan početak, sredinu i kraj. Održava potrebne društvene uloge mladih, sredovječnih i starijih osoba. Na BBC-ju je komentator čak otišao toliko daleko da je rekao da bi ekstremno produženje života upropastilo Božić.
Prenaseljenost je široko rasprostranjena briga. Ekolozi posebno brinu zbog ljudskog otiska na našoj krhkoj biosferi. Zagovornici produljenja života ističu opadanje nataliteta u cijelom svijetu, ističući kako su žene bolje obrazovane, a ručni rad postaje manje važan, roditelji se usredotočuju na kvalitetu umjesto kvantitete. Napominju da ćemo neizbježno morati prijeći u svijet u kojem se odgovorno razmnožavamo i imamo samo onoliko djece koliko društvena infrastruktura može podržati. Poboljšanja u tehnologiji također bi nam omogućila bolje iskorištavanje ograničenih resursa i podršku našem širenju u svemir.
Biokonzervativci i ekolozi nisu toliko optimistični. Oni vide obnovljivu energiju i popularna svemirska putovanja kao napredak u dalekoj budućnosti, rješenja koja neće stići dok ne bude prekasno. Neki čak tvrde da su “ratovi resursa” već počeli i da smo nepovratno krenuli prema maltuzijskoj katastrofi.
Još jedan uobičajeni prigovor je da bismo se kao besmrtnici dosađivali. Naravno, ima mnogo ljudi koji se protive tome, navodeći stotine ili čak tisuće godina vrijedna iskustva koja bi željeli doživjeti, ako im se pruži prilika. Neki transhumanisti vide poboljšanje inteligencije kao rješenje za dosadu. Kažu da bismo, kad bismo bili pametniji, mogli podržati širu, složeniju raznolikost misli i zapažanja koja bi održavala naš interes gotovo neograničeno.