Neverbalna poteškoća u učenju, ili poremećaj, stanje je učenja u kojem dijete ima poteškoća u razumijevanju lekcija koje uključuju neverbalnu komunikaciju, obično u školskim uvjetima. Neka djeca mogu patiti od nedostatka društvenih i motoričkih vještina, zbog čega se povlače od svojih vršnjaka i postaju sramežljivi. Neverbalna poteškoća u učenju često se ne dijagnosticira ili se pogrešno dijagnosticira kao poremećaj pažnje (ADD) ili poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD), ponekad čak i za autizam, jer ti poremećaji mogu pokazivati slične simptome.
Osoba koja je identificirala i imenovala neverbalnu poteškoću učenja kao takvu bio je dr. Byron P. Rourke, neuropsiholog koji je 1985. definirao poremećaj kao “disfunkciju desne hemisfere mozga”. Ovaj dio mozga odgovoran je za obradu “prostornih, intuitivnih, organizacijskih i evaluativnih” informacija koje se smatraju neverbalnim. Drugi mogući uzrok na koji je dr. Rourke ukazao je oštećenje bijele tvari neuralnog sustava, što rezultira lošim prijenosom “poruka” između desne i lijeve hemisfere. Nije sigurno jesu li nasljeđe i geni značajni čimbenici za neverbalni poremećaj učenja.
Suprotno uvriježenom mišljenju, dijete koje pati od neverbalne poteškoće u učenju često je iznimno bistro, ponekad se čak smatra “darovitim”, na temelju testova inteligentnog kvocijenta (IQ). Također je vrlo artikuliran, vrlo dobro se izražava verbalnim sredstvima, te je vješt u čitanju. Njegove poteškoće, međutim, pojavljuju se u razumijevanju matematičkih lekcija kao što su problemi s riječima i geometrijski oblici. Dijete također može imati slab osjećaj za smjer i ne uspijeva dobro u razumijevanju znanstvenih i apstraktnih pojmova; on ih umjesto toga razumije u doslovnom smislu. Također se može primijetiti da mu nedostaju motoričke i koordinacijske sposobnosti, kao u sportu i drugim tjelesnim aktivnostima, posebno na lijevoj regiji tijela.
Osim motoričkih i apstraktnih sposobnosti rasuđivanja, dijete s poteškoćama u neverbalnom učenju obično ima loše socijalne vještine i ne uspijeva se dobro u grupnim aktivnostima. Ne zna obraditi neverbalne znakove koji obično izražavaju emocije, poput osmijeha, namrštenih obrva ili zijevanja. Kao rezultat toga, dijete će često imati poteškoća u sklapanju i zadržavanju prijatelja te će pribjeći tome da postane povučeno i samo.
Liječenje djeteta s poteškoćama u neverbalnom učenju zahtijeva puno “treninga”, kako za skrbnika tako i za dijete. Rutine i predvidljivo okruženje pomoći će djetetu da se opusti i pružit će sigurnost da može dobro obavljati određene aktivnosti. Ako dođe do bilo kakvih promjena, skrbnik treba pripremiti dijete i unaprijed razgovarati s njim. Zapisivanje svih poslova, aktivnosti i drugih događaja pomoći će djetetu da zadrži i organizira informacije na jeziku koji razumije. Liječenje također može uključivati prolazak kroz bihevioralne i jezične terapije za rješavanje socijalnih vještina.