Izraz istraživanje medijskog nasilja odnosi se na studije ili kliničke eksperimente koji pokušavaju definirati koliko je izloženost nasilnim medijima poput filmova, televizije i videoigrica pod utjecajem na radnje ljudi. Postoje studije osmišljene kako bi dokazale da je ovaj učinak minimalan, te mnogi istraživački napori koji tvrde da pokazuju povezanost između nasilnih medija i nasilnog ili agresivnijeg ponašanja. Ove oporbene svrhe stvaraju snažne argumente za i protiv stava da ljudi pokazuju više agresije ako su izloženi nasilnijim slikama. Ne postoji konsenzus, unatoč studijama koje datiraju unatrag najmanje 50 godina, o povezanosti između izloženosti nasilnim slikama i djelima. To je možda dijelom zbog činjenice da je ovo područje poznato kao teško proučavati i da se informacije dobivene istraživanjem ili analizama mogu sukobiti.
Jedan od izazova provođenja istraživanja medijskog nasilja je da ono nije čisto. Značajne studije na ovom području koristile su skupine djece i pokazivale im nasilne slike iz crtića, a zatim su proučavale njihovo ponašanje u igrama kako bi se utvrdilo jesu li agresivniji. Djeca prikazana nasilnim slikama su agresivnija, iako takve studije obično ne uzimaju u obzir koliko dugo agresivno ponašanje traje. Oni koji se protive ovakvoj vrsti istraživanja tvrde da su neka od te djece možda bila agresivnija u početku, da bi mogla potjecati iz obitelji sa stresnijom društvenom dinamikom i da je malo vjerojatno da su prvi put vidjeli nasilnu sliku u studiji. Budući da ljudi koji se ocjenjuju dolaze u ove studije s različitim pozadinama, teško je reći ima li agresivno ponašanje izravnu uzročnu vezu s nasilnim slikama.
Kako bi se suprotstavili ovoj kritici, neka istraživanja o medijskom nasilju koja potvrđuju veze između svjedoka i izvršene agresije mogu proučavati porast nasilnih slika u medijima i to uskladiti s odgovarajućim sklonostima u kulturnom nasilju.
Neki vide veće nasilje u populaciji, a drugi manje. Opet, postoji argument da je teško točno znati koliko nasilja prosječna osoba vidi i uzrokuje li to više ili manje nasilje. Osim toga, postoje studije koje mogu pokazati pozitivne prednosti aktivnosti poput igranja videoigara; istraživačka studija iz 2010. godine zaključila je da igranje igara može pomoći u ublažavanju depresije kod tinejdžera.
Čistoća istraživanja medijskog nasilja dodatno je pogodila kritičare s obje strane jer nasilje ili agresija nisu dobro definirani, a većina studija ispituje relativno kratko vremensko razdoblje. Ako procjenjuju izravnu vezu između nasilnih slika i naknadnog nasilnog ponašanja, istraživači moraju definirati što bi takvo ponašanje uključivalo. Ponekad je definicija agresije iznimno široka, a drugi put vrlo uska. Ove različite definicije otežavaju određivanje koliko je točno “agresivnih” slika i ponašanja spojeno i koliko je ta veza ozbiljna.
U konačnici, istraživanje medijskog nasilja pokušava odgovoriti na pitanja o korelaciji između nasilne medijske izloženosti i nasilnog ljudskog ponašanja. Iako postoji prevlast ovih studija, one ne dokazuju nužno uzrok ili nedostatak istih. Ljudi se ne mogu proučavati u vakuumu, a teško je provesti istraživanje na ljudima koji već mogu imati različita iskustva u svojoj prošlosti koja ih mogu učiniti više ili manje agresivnima. Štoviše, definiranje agresije ili nasilja ostaje izazov i stvara probleme za svako istraživanje u ovom području.