Kompulzija ponavljanja je izraz koji se u psihologiji koristi za objašnjenje kada pacijent ponovno proživljava traumatski prošli događaj. Pacijent ne smatra iskustvo ugodnim i često osjeća iste emocije kao kad se događaj prvobitno dogodio, iznova traumatizirajući pacijenta. Ponekad se događaji prisile ponavljanja ne podudaraju točno s izvornim događajem, ali rekreiraju osjećaje koje je pacijent osjećao u vrijeme izvornog događaja.
Pacijent koji iskusi prisilu ponavljanja mogao bi proživjeti svoje prošlo iskustvo na više načina. Osoba može imati isti san svake noći, ili nekoliko puta tjedno, pri čemu komunicira sa situacijom s istim rezultatima. Drugi ljudi bi mogli proživjeti svoje prošle događaje tijekom dana, halucinirajući dok gledaju kako se prošlost odigrava pred njima. Drugi pacijenti ponovno proživljavaju prošle događaje tako što dosljedno uključuju druge u razgovor o temi koja se dotiče traumatskog događaja, uvlačeći se u priču o događaju.
Druge osobe mogu biti uvučene u pacijentovu prisilu ponavljanja, ispunjavajući uloge drugih ljudi koji su izvorno bili prisutni traumatskom događaju. Pacijent bi mogao zamijeniti personu nekoga tko je bio prisutan na događaju na osobu koja mu je bliska u sadašnjosti, mijenjajući način na koji se pacijent inače ponaša prema toj osobi. Na primjer, pacijent se može s ljubavlju odnositi prema svom terapeutu jer on zamjenjuje ličnost svoje majke na terapeuta, umjesto da je vidi kao svog terapeuta. S druge strane, pacijent može projicirati svoje osjećaje u vrijeme događaja na druge ljude, na primjer pod pretpostavkom da se druga osoba ljuti na pacijenta jer pacijent osjeća ljutnju zbog prošlog traumatskog događaja.
Neki psiholozi vjeruju da se pacijenti upuštaju u prisilu ponavljanja kao način prevladavanja prošlosti. Pacijent ponovno proživljava prošle događaje u pokušaju da prevlada ono što prije nije mogao, kao što je suprotstavljanje nasilniku ili uspješno pomaganje voljenoj osobi koja je patila. Međutim, obično je pacijent neuspješan u svojim pokušajima.
Kako psihoterapeut gleda na prisilu ponavljanja ovisi o njegovoj obučenosti. Kognitivni terapeut bi liječio kompulzije trenirajući pacijenta da razmišlja racionalno, umjesto da proživljava prošle događaje. Bihevioralni terapeuti rade na uvjetovanju pacijenta da prestane razmišljati o prošlim događajima, što bi terapeut smatrao lošom navikom koju treba razbiti. Psihoanalitički terapeut bi promatrao ponašanje kao djelovanje na nesvjesnoj razini osobe i nastojao bi pomoći pacijentu da promijeni način na koji se nosi s traumatskim prošlim događajima.