Ciklotimija je poremećaj raspoloženja koji se nalazi na donjem dijelu spektra agresivnijih poremećaja raspoloženja poput Bipolarnog I i II. Ciklotimiju karakteriziraju kratka razdoblja blage depresije i hipomanije. U mnogim slučajevima, hipomanija se manifestira kao posebno dobar ili ushićen osjećaj, pa se može smatrati samo “dobrom” raspoloženju. Nakon ovih ciklusa može uslijediti nekoliko mjeseci “normalnog” raspoloženja.
Mnogi koji imaju ciklotimiju ne traže liječenje jer su razdoblja depresije i hipomanije kratka. Ipak, neki su uznemireni zbog tih blagih ljuljanja i potražit će liječenje od stručnjaka za mentalno zdravlje. Ako u bilo kojem trenutku tijekom promjena raspoloženja pacijent postane zapravo maničan, a ne hipomaničan, stanje se ponovno dijagnosticira kao bipolarni poremećaj. Također, ako razdoblje depresije traje dulje od dva mjeseca, može se postaviti dijagnoza bipolarnog poremećaja ili velike depresije.
Neki ljudi smatraju ciklotimiju stanjem prihvatljivim za život, a kada stanje ne napreduje do ozbiljnijih simptoma, može se liječiti kognitivno bihevioralnom terapijom. Kod drugih se destabilizacija raspoloženja događa toliko često da će ljudi tražiti lijekove. Ljudi mogu uzimati niske doze stabilizatora raspoloženja, a povremeno i antidepresive koji pomažu u rješavanju uporne vožnje biciklom.
Jasno je da postoji genetska veza u ciklotimiji, iako stvarni geni koji mogu utjecati na raspoloženje nisu identificirani. Međutim, studije o blizancima pokazuju visoku stopu prisutnog stanja kod oba blizanca, čak i kada su blizanci bratska. To sugerira da se ciklotimija može naslijediti od jednog ili oba roditelja.
Ciklotimija može biti prisutna u ranoj odrasloj dobi, ili čak i ranije. Međutim, teže je dijagnosticirati u adolescenciji jer raspoloženja adolescenata imaju tendenciju da se već destabiliziraju hormonskim fluksom. Međutim, ljudi se mogu osvrnuti na djetinjstvo i primijetiti obrasce aktivnosti i neaktivnosti, što bi moglo ukazivati na ranu ciklotimiju.
Neki ljudi s ciklotimijom će napredovati u bipolarni I ili II, ali mnogi to nikada ne učine. Nejasno je koji čimbenici ukazuju na takvo napredovanje. Moguće je da vanjski čimbenici poput traume ili posttraumatskog stresa mogu gurnuti osobu s ciklotimijom u bipolarno II stanje.
Učestalost pojave slična je i kod muškaraca i kod žena. Žene češće traže liječenje. Oko 1% stanovništva može biti podložno ciklotimiji. Sama ova činjenica je zanimljiva, budući da većina poznaje osobu ili dvije koje bi se moglo okarakterizirati kao “neraspoložene”. Moguće je, s obzirom na toleranciju prema osobi koja se smatra neraspoloženom, da se ciklotimija javlja češće nego što je trenutno dijagnosticirana.