Slijepovid je rijetka pojava u kojoj je osoba koja je perceptivno slijepa – to jest, ona koja ne može svjesno vidjeti – još uvijek u stanju odgovoriti na neke oblike vizualnih podražaja. Ova neobična pojava općenito je posljedica oštećenja okcipitalnog režnja, dijela mozga koji je odgovoran za vid. Oči i dalje normalno funkcioniraju, ali dio mozga koji prevodi vizualne podražaje u razumljive senzorne podatke je neoperabilan. Osoba koja ima slijepovid je u suštini slijepa, jer ne može čitati, razlikovati boje ili vidjeti bilo što u normalnom smislu. Testovi otkrivaju da su, međutim, sposobni opisati različite značajke danog vizualnog podražaja s točnošću koja se ne može objasniti čistom slučajnošću.
Postoje dvije glavne vrste slijepog vida koje su znanstvenici promatrali i klasificirali. Ljudi koji posjeduju slijepi vid tipa jedan potpuno su nesvjesni bilo kakvih vizualnih podražaja. Međutim, kada se pritisnu, mogu s velikom točnošću opisati aspekte vizualnih podražaja kao što su kretanje i lokacija. Osobe s slijepim vidom tipa dva posjeduju neizravnu svijest o prisutnosti vizualnih podražaja i mogu, ali ne moraju biti u stanju opisati lokaciju objekta. Oni mogu, na primjer, biti svjesni da im se oči kreću kako bi pratile pokretni objekt čak i ako ga zapravo ne vide.
Studija slijepog vida otkrila je zanimljivu razliku između akcije i svijesti o djelovanju. Pojedinac može posjedovati sposobnost vidjeti, ali biti potpuno nesvjestan te sposobnosti. To također ukazuje na definitivnu razliku između svjesnih i nesvjesnih mentalnih procesa. Slijepa osoba ne može svjesno pratiti predmet dok se kreće kroz njegovo vidno polje. Činjenica da su neke osobe s slijepim vidom doista u stanju pratiti kretanje svojim očima jasno pokazuje određenu razinu nesvjesne obrade.
Taj se fenomen u više navrata pokazao i kod osoba koje ne boluju od potpune sljepoće. Oštećenje primarnog vidnog korteksa može uzrokovati skotome, ili “otoke” sljepoće, u vidnom polju koje je inače sasvim normalno. Kao i kod osoba koje su potpuno slijepe, osobe sa skotomima ponekad su u stanju predvidjeti prisutnost vizualnih podražaja sa značajnom točnošću ili su u stanju očima pratiti pokretni podražaj. Ovo se također naziva slijepim vidom, iako pojedinac možda nije potpuno slijep. Oči još uvijek ispravno funkcioniraju i vizualni podaci su prisutni, ali mehanizmi pomoću kojih se te informacije mogu transformirati u razumljive senzorne podatke su nefunkcionalni.