Poremećaj senzorne obrade ili disfunkcija senzorne integracije (DSI) stanje je koje može zahvatiti do 5% opće populacije. Obično se definira kao neurološki poremećaj koji znači da senzorni unos može materijalno utjecati na osobu, do točke u kojoj postaje povučena, agresivna, panična ili neprijateljska. Jednostavni zvukovi, okusi, dodiri ili prizori mogu toliko značajno utjecati na svakodnevni život da normalne aktivnosti nisu podnošljive ili nemoguće.
Naizmjenično, umjesto da budu preosjetljivi, neki ljudi s tim stanjem su hipoosjetljivi i ne reagiraju na normalan način na stimulaciju osjetila. Ti ljudi, prvenstveno djeca, mogu tražiti dodatnu senzaciju, mogu se ozlijediti, prejedati se ili se nastojati stimulirati u okruženjima u kojima percipiraju nedostatak osjeta. To se može manifestirati kao nemirno ponašanje djeteta s hiperaktivnošću koje ne može prestati govoriti ili ne može sjediti. Slično bi se preosjetljivo dijete moglo ponašati na hiperaktivan način jer je pretjerano stimulirano senzornim unosom.
U mnogim slučajevima poremećaj senzorne obrade povezan je s drugim stanjima. Obično je prisutan kod ljudi koji imaju poremećaj autističnog spektra i povezan je s drugim stanjima kao što su nedostatak pažnje i Touretteov sindrom. Ponekad se javlja samostalno, ali se može pogrešno dijagnosticirati jer može prikriti ili uzrokovati simptome drugih stanja. Dijagnoza se postavlja pregledom i testiranjem od strane radnog terapeuta. Obično je jedini način na koji se poremećaj senzorne obrade pravilno dijagnosticira od strane radnog terapeuta.
Iako ne postoje lijekovi za poremećaj senzorne obrade, postoji niz adaptivnih terapija koje se mogu isprobati kako bi pomogli djeci da modificiraju reakcije na senzorni unos. Liječenje se može provoditi u bolničkim uvjetima ili od kuće kroz terapijske sesije kako bi se djetetu pomoglo da se prilagodi osjećajima senzornog preopterećenja ili uskraćenosti kako bi adekvatnije nastavilo normalan život. Odluka o hospitalizaciji djeteta s poremećajem senzorne obrade može se temeljiti na dostupnosti takve bolnice za dijete, ali i na stupnju u kojem to stanje negativno utječe na život djece. Neka djeca su preosjetljiva, a da se ne smatra da imaju poremećaj; postoji spektar koji se može manifestirati kao blagi do glavni simptomi stanja. Obično se stanje ne smatra poremećajem osim ako na život djeteta ili odrasle osobe značajno utječe hiper ili hipoosjetljivost.
Teži slučajevi poremećaja senzorne obrade imaju značajan utjecaj na svakodnevni život i povezani su s intenzivnom depresijom kod ljudi koji pate od tog stanja. Normalno ponašanje kao što je pohađanje škole, jedenje, gledanje televizije, druženje s prijateljima ili čak interakcija s obitelji gotovo je nemoguće. Najjednostavniji dodir može se osjećati kao kršenje, najjednostavniji zvuk može potpuno poremetiti fokus, a većina hrane i mirisa je odvratna. Tijekom vremena, kroz adaptivnu terapiju s radnim terapeutom, djeca mogu naučiti prevladati neke od ovih intenzivnih reakcija, iako i dalje mogu biti vrlo osjetljiva, uplašena i imati poteškoća u interakciji s vršnjacima. Što se pogoršava, mnoga djeca s dijagnozom teških oblika ovog poremećaja imaju i druge probleme, poput poteškoća s koordinacijom, loših finih i grubih motoričkih sposobnosti, a povremeno i govornih poteškoća.
Poremećaj je i dalje izazovan, a malo je istraživanja o njegovom uzroku. Jasno je da je potrebno više istraživanja o tome kako učinkovito liječiti poremećaj i kako ga dijagnosticirati u najranijim fazama. Rana intervencija može biti ključna za pomoć djeci da se prilagode poremećaju senzorne obrade kako bi se život mogao živjeti na relativno normalan način.