Dezinhibicija znači da ljudima nedostaju određena ograničenja koja se općenito smatraju dijelom sudjelovanja u društvu. Takvo ponašanje proizlazi iz brojnih čimbenika uključujući nedostatak zrelosti, ponavljane traume, mentalne bolesti ili propadanje mozga zbog oštećenja mozga ili bolesti koje utječu na spoznaju. Droge ili alkohol također mogu uzrokovati privremenu dezinhibiciju.
Postoji mnogo različitih vrsta dezinhibicije, od ljudi koji imaju ekstremne emocionalne izljeve do pretjeranog dijeljenja vrlo privatnih detalja o svojim životima s drugima. S druge strane, neka ponašanja uključuju stvari poput izlaganja ili rukovanja spolnim organima u javnosti ili nekorištenja kupaonskih prostorija. Može postojati i nedostatak poštivanja konvencija poput poštivanja osobnog prostora drugih.
Liječenje dezinhibicije prvo se usredotočuje na uzrok. Jako alkoholizirana osoba koja pjeva tako glasno da uznemirava susjede ima privremeni slučaj koji se rješava kako razina alkohola u krvi pada. Možda će biti potrebno ovu osobu premjestiti na sigurno mjesto, kao što je zatvor ili bolnica, dok se ne izvrši dovoljan oporavak. Dezinhibirani ljudi mogu se ponašati ne samo na nepristojan način, već i na načine koji mogu samoozljeđivati ili štetiti drugima.
Kada dezinhibicija proizlazi iz stanja poput manije, a to može biti jedan od glavnih simptoma manične osobe, moglo bi potrajati neko vrijeme da se pronađe način da se ta osoba oporavi putem terapije lijekovima za stanja poput bipolarnog poremećaja. U međuvremenu, osoba bi trebala pažljivo promatrati kako bi se uvjerila da ne predstavlja rizik za sebe ili da se ponaša na način koji je društveno neprihvatljiv ili nezakonit. Može se razmotriti hospitalizacija dok se normalne inhibicije ne uspostave.
Kod ljudi s neizlječivim traumatskim ili pogoršanim moždanim stanjima rješavanje ovog stanja može biti teže. U okruženju podrške, njegovatelji mogu pokušati učiniti dostupnim opcije kako bi pomogli osobi da manje izražava ponašanje. Na primjer, podsjećanje ljudi da koriste kupaonicu ili odvraćanje pažnje alternativama kada se pojavi dezinhibitivno ponašanje može pomoći u smanjenju izraženosti stanja. Nije uvijek moguće potpuno eliminirati takva ponašanja.
Psihoterapija se smatra dobrom opcijom za ljude koji su rutinski socijalno dezinhibitivni. Oni koji stalno dijele previše privatnih informacija u društvenom miljeu mogu otkriti da su sami i da imaju malo prijatelja. Takvo pretjerano dijeljenje može proizaći iz nekih poremećaja osobnosti, a javlja se i kod osoba koje su u djetinjstvu pretrpjele značajno zlostavljanje, posebice seksualno zlostavljanje, te su kao rezultat toga odrasli s nezrelim osjećajem za društvene granice. Terapija može pomoći u rješavanju traumatskih iskustava i usredotočiti se na trening ponašanja koji čini granice jasnijim.
U većini slučajeva ovo stanje treba shvatiti kao posljedicu bolesti ili zrelosti osobe, a ne kao namjerne pokušaje osobe da uznemiri druge. Znajući da ovo ponašanje ima uzrok, pomaže ljudima da se s njime suosjećajnije nose. U mnogim slučajevima, dezinhibicija je ili privremena ili odgovara na liječenje, ali u teškim slučajevima, bolest mozga stvara trajno stanje te se sav trud usmjerava prema ljubaznom i empatičnom minimiziranju ponašanja.