Teorija endogenog rasta vrsta je teorije koju su prvenstveno razvili ekonomist Paul Romer i njegov doktorski savjetnik na Sveučilištu u Chicagu, Robert E. Lucas. To je odgovor na kritike neoklasičnih modela gospodarskog rasta koji su pretpostavljali da su tehnološke promjene egzogeno determinirane, što je dovelo do pesimističkog zaključka da vladine i tržišne politike ne mogu učiniti ništa za povećanje gospodarskog rasta na dugi rok. Teorija endogenog rasta sugerira da je tehnološka promjena odgovor na ekonomske poticaje na tržištu koje mogu stvoriti i/ili na njih utjecati državne ili institucije privatnog sektora.
Neoklasični modeli rasta nisu mogli odgovoriti na neka vrlo osnovna ekonomska pitanja, posebice o razlikama u gospodarskom rastu i kvaliteti života između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Ako je tehnološka promjena doista bila egzogena i slobodno dostupna svima, onda je jedini način da bogate zemlje imaju tako dramatično viši životni standard da siromašne zemlje imaju znatno manje kapitala i ogromnu stopu povrata na dodatna ulaganja. Da je to slučaj, trebalo bi doći do masivnih tokova kapitala iz bogatih zemalja u siromašne zemlje i do izjednačavanja životnog standarda, ali zapravo nema.
U teoriji endogenog rasta, tehnološka promjena je funkcija proizvodnje ideja. Nove ideje dovode do nove i bolje robe, kao i do boljih proizvodnih tehnika i kvalitetnije starije robe. Tehnološke promjene se stoga mogu povećati osiguravanjem monopolske moći putem patenata i autorskih prava kako bi se ubrzao tempo inovacija.
Drugi način na koji se tehnološke promjene mogu povećati je ulaganjem u ljudski kapital, koji je zbroj cjelokupnog ljudskog znanja jedne nacije. Kroz obrazovanje, obuku i druga ulaganja u ljudski kapital, zemlja može povećati produktivnost radnika i povećati gospodarski rast. Teorija endogenog rasta također predviđa da će preljevi od ulaganja u proizvode s dodanom vrijednošću i znanje sami po sebi biti oblik tehnološkog napretka i dovesti do povećanog rasta.
Postoji nekoliko političkih implikacija teorije endogenog rasta. Prije svega je zaključak da su politika i institucije bitne i da mogu utjecati na rast. Umjesto da zemlje moraju čekati da se dogodi egzogeni tehnološki napredak ili su ograničene na kratkoročna povećanja rasta koja su rezultat povećanja stope štednje izazvane politikom, teorija endogenog rasta sugerira da politike vlade i privatnog sektora mogu imati učinak na dugotrajne -ročni rast.
Siromašna zemlja s malo ljudskog kapitala ne može se obogatiti jednostavno stjecanjem više fizičkog kapitala, pa je ulaganje u ljudsko znanje kroz programe obrazovanja i osposobljavanja radnika jedan od ključeva za postizanje rasta. Isto tako, vladine politike koje povećavaju poticaj za inovacije također mogu dovesti do viših stopa rasta. Te politike mogu uključivati stvari kao što su subvencije za istraživanje i razvoj i jačanje zaštite intelektualnog vlasništva.