Emisije se odnose na onečišćenje koje se ispušta u zrak. Sustav trgovanja emisijama odnosi se na program koji pruža fleksibilnost i odgovornost u slučajevima kada su postavljene granice emisija. To se postiže izdavanjem kredita zagađivačima kojima se može trgovati između onih koji proizvode manje onečišćenja i onih koji proizvode više.
Protokol iz Kyota međunarodni je sporazum koji su mnoge zemlje potpisale kao dio sporazuma s ciljem smanjenja emisija stakleničkih plinova. Oni koji su potpisali ovaj sporazum obično se nazivaju potpisnicima. Rođenjem ovog sporazuma došlo je do rođenja koncepta poznatog kao sustav trgovanja emisijama. Sporazum je osmišljen za upravljanje razinama emisija izdavanjem jedinica dodijeljene količine (AAU) potpisnicima.
AAU-ovi su određivali koliko zagađenja svaka potpisnica može ispustiti. Sustav trgovanja emisijama osmišljen je kako bi omogućio zemljama da profitiraju korištenjem manjeg broja AAU-a nego što im je dodijeljeno. Mogli su profitirati prodajom svojih viška AAU-a onim zemljama kojima je bilo potrebno više nego što im je dodijeljeno.
Sustav trgovanja emisijama također je dizajniran da djeluje kao sustav kazni. Ako bi emisije neke zemlje premašile njihove AAU, morale bi kupiti kredite. To bi se, dakle, moglo smatrati doplatom za prekoračenje zadane granice.
U mnogim slučajevima, sustav trgovanja emisijama naziva se tržištem ugljika. To je zato što je ugljični dioksid jedan od plinova koji se najviše ispuštaju i koje je najteže reducirati. Stoga je prevladavala razmjena kredita za ugljični dioksid.
Prema Kyoto protokolu, postoje i druge vrste jedinica koje se izdaju i koje se mogu razmjenjivati. Na primjer, postoji program certificiranog smanjenja emisije (CER). Zasluge se mogu dobiti kroz ovaj program kada potpisnik razvije projekt smanjenja emisija u zemlji u razvoju. Zarađeni krediti mogu se prodati ili se mogu koristiti za povećanje posjednikovih ograničenja emisije.
Sustav trgovanja emisijama nije uvijek međunarodni. Europska unija (EU) razvila je Europski sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova (EU ETS). Ovaj je sustav razvijen kako bi omogućio trgovinu između različitih sektora različitih država članica EU.
Protokol iz Kyota također omogućuje razvoj sustava trgovanja emisijama na nacionalnoj razini. To se može postići ako se AAU-i neke nacije podijele na glavne zagađivače u zemlji. To će tim stranama osigurati pojedinačna ograničenja emisije. U slučaju da subjekt ima višak AAU-a, oni se mogu prodati onim nacionalnim subjektima koji su prekoračili svoja ograničenja ili se mogu prodati natrag nacionalnim tijelima.