Povijest svake discipline ovisi o mnogim čimbenicima, a psihijatrija nije iznimka. Kulturni utjecaji i istaknute ličnosti u rasponu od Sokrata do Sigmunda Freuda pomogli su u stvaranju širokih psiholoških teorija kao što su kognitivna teorija i psihoanaliza. Ove teorije postavile su temelje za bolje razumijevanje mentalnih poremećaja i razvoj terapija koje bi mogle pomoći u liječenju ovih poremećaja. Do 21. stoljeća psihijatrija je postala priznata medicinska disciplina koja je koristila farmaceutske proizvode, tehnologiju i poboljšane dijagnostičke i terapijske modele.
Duboko u prošlosti vladala je nadnaravna paradigma i misticizam. Kao takve, mnoge su mentalne bolesti pripisivane opsjednutosti zlim silama, a oboljeli su često bili mučeni ili zatvoreni u tamničkim sobama. Dolazio je i do lova na vještice, gdje su optuženi bili proganjani, a ponekad i pogubljeni. Psihijatrija nije uistinu započela kao znanstvena potraga sve do otprilike 19. stoljeća, kada su se teorije poput biheviorizma i psihoanalize natjecale za priznanje.
Istraživanja ljudskog uma stekla su intelektualno uporište kod starogrčkih filozofa, naime Sokrata. Ovaj filozof prvi je naglasio važnost ljudske sposobnosti rasuđivanja i samorefleksije, te je vjerovao da sva istina i znanje dolaze kroz rasuđivanje. Sokrat je, zajedno s pojedincima poput francuskog učenjaka iz 17. stoljeća Renea Descartesa, uveo racionalizam u proučavanje ljudskog uma. Ovi rani pristupi u povijesti psihijatrije bili su presedan kognitivne terapije, koja naglašava restrukturiranje pogrešnih i štetnih uvjerenja i misaonih procesa.
Suprotno tome, pojedinci kao što su Aristotel i engleski filozof iz 17. stoljeća John Locke promicali su empirijski pogled na pasivni um koji svo znanje stječe iskustvom. Drugim riječima, um je prazna ploča na kojoj vanjski podražaji ispisuju priču. Ta su uvjerenja postavila temelj za još jedan značajan pomak u povijesti psihijatrije u kasnom 19. stoljeću: biheviorizam. Zagovornici poput Johna Watsona i BF Skinnera naglašavali su kontrolu abnormalnog ljudskog ponašanja putem vanjskih sredstava poput nagrade i kazne.
Osim toga, austrijski liječnik Sigmund Freud iz 19. stoljeća razvio je preliminarne ostatke psihoterapije svojom psihoanalitičkom teorijom. Ova teorija usredotočuje se na sukob između svjesne i nesvjesne svjesnosti pojedinca. Nesvjesni, instinktivni impulsi predstavljeni su silom koja se zove id. Kada pojedinci potisnu te osjećaje iz svjesne svijesti, mogu se transformirati u mentalnu neurozu. Prema ovoj teoriji, veći dio osobnosti i ponašanja pojedinca diktira bitka između ida i superega koji poštuje zakon; Freud je vjerovao da bi prepoznavanje i suočavanje s tim sukobima moglo ublažiti negativne posljedice.
Za razliku od Freuda, humanizam i Alfreda Adlera i Abrahama Maslowa – razvijen nakon Freudove psihoanalitičke teorije – čvrsto drži da se svaki pojedinac rađa dobrim. Adler ističe kako je krajnji cilj svake osobe u životu težnja ka idealnom, savršenom sebi bez ikakvih mrlja. Također, svi pojedinci rade za opće dobro društva, te stoga posjeduju visok stupanj društvenog interesa. Slično, Maslow se usredotočio na poboljšanje pojedinca kroz samoaktualizaciju, odnosno razvijanje karakteristika kao što su kreativnost, motivacija, empatija i nedostatak negativnih utjecaja. I Adler i Maslow promovirali su novi terapijski pristup u povijesti psihijatrije: optimističnu terapiju usmjerenu na budućnost koja je nastojala graditi na prednostima, a ne isticati slabosti.
Mnogo više pojedinaca u 19. i 20. stoljeću također je dalo značajan doprinos u povijesti psihijatrije. Francuz Jean-Martin Charcot posvetio je znanstvenu pozornost upotrebi hipnoze u psihijatriji, a bio je i među prvima koji je istraživao ulogu živčanog sustava u olakšavanju mentalnih abnormalnosti. Drugi istraživači kao što su Karl Wernicke i Cesare Lombroso dalje su istraživali biološke korijene mentalnih problema, uvodeći na taj način objektivni medicinski aspekt u prethodno subjektivnu psihologiju. Pojedinci poput Jamesa McKeena Cattella i Emilea Kraepilina dali su psihijatriji još veći znanstveni kredibilitet osmišljavanjem provjerljivih psiholoških mjera i naglašavanjem čvrstih podataka. Carl Jung, Alfred Bandura i drugi također su razmotrili utjecaj kulture i drugih društvenih utjecaja na individualnu osobnost i ponašanje.
Značajan napredak u povijesti psihijatrije 20. stoljeća uključuje istinski uspon kognitivnih pristupa, kontinuirani naglasak na doprinosu biološkog i živčanog sustava mentalnim poremećajima i svjetsko, formalno priznanje psihijatrije kao znanstvene discipline i zanimanja. Medicinski napredak i pojava neurologije kao zasebne discipline doveli su do psihofarmakologije, u kojoj psihijatri propisuju lijekove kako bi pomogli u ispravljanju neuralne neravnoteže. U to su vrijeme uvedeni i prvi formalni priručnici koji su davali opise i smjernice za dijagnosticiranje različitih psihičkih poremećaja. Nove medicinske tehnologije poput digitalnih strojeva za skeniranje također su nudile metode za dijagnozu. Otvaranjem službenih psihijatrijskih organizacija diljem svijeta i stvaranjem obrazovnih programa posebno usmjerenih na psihijatriju, disciplina je napredovala i generirala nebrojene grane psihijatrijskih poddisciplina i terapeutskih specijaliteta.