Psihološki egoizam je filozofski princip koji sugerira da se sve što osoba radi temelji na njezinim osobnim željama. To je suprotno od altruizma, što općenito znači da netko djeluje kako bi pomogao drugima, a ne da bi koristio sebi. Koncept egoizma temelji se na uvjerenju da su svi postupci osobe samo za njih, čak i ako se nekima ne čine tako. Unatoč tome, psihološki egoizam ne tvrdi da je to ispravno ili pogrešno, samo da je to činjenica. Neki stručnjaci za psihološko zdravlje vjeruju da su ljudi uvjetovani da misle da će im pomoći drugim ljudima biti od koristi, ali drugi vjeruju da ima više od toga.
Čak i u slučaju pomoći nekome drugome, psihološki egoizam takve postupke definira kao načine izbjegavanja kazne ili društvenog prihvaćanja. Nesebična djela također se mogu shvatiti kao način da se izbjegne osjećaj krivnje ili nelagode, kao i da se dobije pohvala kao nagrada. Kada netko pomaže drugoj osobi, može biti bolje raspoložen; ovo također pomaže zagovornicima psihološkog egoizma da izgrade svoj slučaj. Čak se i radnje poput spašavanja života druge osobe mogu pripisati izbjegavanju posljedica nečinjenja.
Empirijski se argumenti često koriste kako bi se dokazalo da je psihološki egoizam dominantno ljudsko stanje. Često se može tvrditi da su napori da se pomogne drugima ili djeluje na druge načine koji ne izgledaju kao sami sebi korisni. Učenje za ispit cijelu noć je jedan od primjera, zbog posljedica pada na ispitu. Zadovoljstvo može biti samo mentalno. Obavljanje navike bez koristi ili koja čak može biti štetna, kao što je pušenje, može biti samo za izbjegavanje privremene nelagode.
Psihološki egoizam ne objašnjava ispravno ponašanje. Općenito govori da je činjenica da ljudi djeluju sami za sebe. Izjave koje su obično istinite na temelju njihove strukture nazivaju se tautologijama, koje se često koriste kao alati za dokazivanje da ljudi djeluju samo na temelju svog ega. Takve se izjave često primjenjuju na psihološku teoriju kako bi se objasnilo ljudsko ponašanje. U slučaju psihičkog poremećaja, međutim, uzroci nečijeg djelovanja mogu biti posljedica njezina ili njezinog temeljnog neurološkog stanja.
Psihološki egoizam i druge etičke teorije koriste se za procjenu psihičkog zdravlja, opisivanje ljudskog razvoja od djetinjstva nadalje i analizu osobnog identiteta. Iz dijagnostičke perspektive, poremećaji raspoloženja, kognitivnih sposobnosti, anksioznosti i osobnosti često su značajniji. Mentalno zdravlje može se znanstveno i filozofski analizirati u psihološkoj terapiji.