Zablude progona karakteristični su simptomi jedne vrste paranoidne psihoze. Psiholozi ih opisuju kao neopravdane strahove, uvjerenja ili halucinacije da drugi ljudi žele nanijeti štetu pojedincu. Većina ljudi koji doživljavaju takve zablude još uvijek mogu normalno funkcionirati u svom svakodnevnom životu, iako se mogu stalno osjećati tjeskobno i razdražljivo. Delusioni poremećaji se obično mogu liječiti kombinacijom lijekova i savjetovanja, iako može biti iznimno teško uvjeriti osobu s zabludama o progonu da prihvati pomoć drugih.
Neki ljudi doživljavaju zablude istodobno s drugim mentalnim poremećajima, kao što je shizofrenija, iako je većina ljudi koji imaju progoniteljske misli inače zdrava. Pojedinac može osjećati da ga ili nju neprestano promatraju ili prate drugi koji mu žele nauditi. Oboljeli bi mogli pomisliti da suradnici kuju zavjeru protiv njega ili nje ili da vladini špijuni neprestano vrše nadzor. Zablude mogu uključivati strah od trovanja u restoranima ili napada stranaca kada ste u šetnji ili vožnji.
Osoba koja ima zablude o progonstvu često stvara čitave sustave vjerovanja ili mentalne konstrukcije kako bi opravdala svoje strahove. U umu paranoične osobe, uvjerenja su racionalizirana do te mjere da je on ili ona apsolutno uvjereni da su prijetnje stvarne i neposredne. Vrlo je uobičajeno da zabludjeli ljudi često zovu policiju i podnose građanske tužbe protiv drugih, iako ih zapravo ne maltretiraju ili povrijeđuju.
Liječnici i psiholozi nisu sigurni u točne uzroke zabluda progona. Istraživanja sugeriraju da genetika igra značajnu ulogu u razvoju zabludnih poremećaja, budući da mnogi ljudi imaju obiteljsku povijest mentalnih bolesti. Ove zablude također mogu biti povezane s istim kemijskim neravnotežama u mozgu koje uzrokuju depresiju i shizofreniju. Konačno, neki psiholozi vjeruju da pretjerani stres može uzrokovati zablude progona.
Liječnici mogu dijagnosticirati deluzijske poremećaje postavljanjem pitanja o simptomima i provođenjem slikovnih testova mozga kako bi provjerili ima li abnormalnosti. Nakon što se pacijentu postavi dijagnoza, on ili ona obično dobivaju antipsihotike i zakazuju redovite sastanke s psihologom ili psihijatrom. Psihoterapija može biti vrlo učinkovita ako je pacijent voljan biti otvoren i iskren prema svom psihologu. Podrška i uvjeravanje voljenih osoba također su važni kako bi se pojedinci osjećali ugodno i počeli graditi povjerenje.