Intervencija u krizi oblik je terapije koju provodi stručnjak za mentalno zdravlje ubrzo nakon što je pojedinac doživio traumatsko iskustvo. Ova trauma može uključivati – ali nije ograničena na – gubitak voljene osobe, svjedočenje prirodne katastrofe, seksualni napad, samoubilačke osjećaje, prekid posla ili osobne veze ili automobilsku nesreću. Svrha krizne intervencije je ponuditi potporu oboljelom od traume, kao i naoružati ga strategijama suočavanja u nadi da će smanjiti njegov rizik od dugotrajnih problema s mentalnim zdravljem ili samoozljeđivanja.
U većini slučajeva krizna intervencija ima oblik savjetovanja, što se može dogoditi u ordinaciji psihijatra, bolnici ili rehabilitacijskom centru, popravnom domu, školskom zdravstvenom uredu ili, u slučaju prirodnih katastrofa, u skloništu za pomoć. Za optimalnu učinkovitost, ove sesije trebaju započeti što je prije moguće nakon traumatskog incidenta. Ovisno o ozbiljnosti psihološke traume pojedinca, krizna intervencija može biti ograničena na jednu sesiju savjetovanja ili se može nastaviti tijekom nekoliko tjedana.
Uloga stručnjaka za mentalno zdravlje tijekom krizne intervencije je višestruka. Ona mora stvoriti ozračje sigurnosti i povjerenja kako bi omogućila otvorenost i razmišljanje od strane traume. Vjerojatno će ona potaknuti oboljelog da razmisli o svom traumatskom iskustvu i identificira emocije, osjećaje i ponašanja koja su iz toga proizašla. Ovo promišljanje ne samo da potiče osobu koja pate od traume da razmisli o tome zašto se incident dogodio i kako je utjecao na njegov život, već također omogućuje savjetniku da procijeni patenika zbog znakova rizika, kao što su suicidalne misli.
Nakon što osobu koja pate od traume vodi kroz razdoblje samorefleksije, sljedeći zadatak savjetnika je pomoći mu da uspostavi zdrave mehanizme suočavanja. Ovo je možda najvažnija faza intervencije u krizi, budući da je namijenjena smanjenju oboljelih potencijala za samoozljeđivanje, kao i dugotrajne probleme mentalnog zdravlja poput depresije. Savjetnik može pomoći bolesniku da identificira štetne trenutne strategije suočavanja, kao što je zlouporaba supstanci, i predložiti pozitivne strategije poput vođenja dnevnika, izvođenja vježbi disanja, razgovora s prijateljem ili vježbanja.
Konačno, krizna intervencija obično uključuje određeni stupanj naknadne skrbi. To može značiti da osoba koja trpi traumu ponovno dolazi kod savjetnika na određeni datum kako bi savjetnik mogao procijeniti uspjeh svojih strategija suočavanja. U slučaju blage traume, savjetnik može pacijentu jednostavno dati kontakt informacije, potičući ga da nazove ako se ponovno pojavi osjećaj posttraumatskog stresa.