Cerebelarna ataksija se odnosi na nemogućnost kontrole određenih voljnih pokreta mišića, kao što su hodanje, pisanje ili govor. Obično je to simptom temeljne ozljede ili deficita u malom mozgu, području mozga koje koordinira motoričke pokrete. Gubitak motoričke kontrole povezan s cerebelarnom ataksijom može varirati od blagih, rijetkih poteškoća do kroničnih tremora i grčeva. Stanje se najčešće javlja kod male djece koja imaju naslijeđene nedostatke, iako bolesti i ozljede stečene kasnije u životu također mogu dovesti do simptoma. Većina ljudi kojima je dijagnosticirana ataksija moraju uzimati lijekove i sudjelovati u seansama fizikalne terapije kako bi im pomogli u upravljanju svojim stanjima.
Ataksija može biti posljedica bilo kojeg okolišnog ili genetskog čimbenika koji utječe na mozak. Teške virusne infekcije, nuspojave na lijekove, traume glave i moždani udari mogu dovesti do oštećenja malog mozga, kao i kongenitalne deformacije ili nasljedni poremećaji, kao što su cerebralna paraliza ili multipla skleroza. Genetski oblici bolesti najčešće se primjećuju u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu, dok se stečena cerebelarna ataksija može pojaviti u bilo kojoj dobi.
Vrsta i ozbiljnost problema povezanih s cerebelarnom ataksijom ovise o temeljnom uzroku, ali većina oboljelih ljudi ima određeni stupanj poteškoća s finim motoričkim pokretima. Osoba možda neće moći kontrolirati neki predmet, kao što je olovka ili vilica, ili će imati problema da ustane a da se ne njiše s jedne strane na drugu. Neki pojedinci imaju probleme s govorom i gutanjem i možda neće moći kontrolirati smjer svog vida.
Liječnici obično mogu dijagnosticirati ataksiju nakon procjene simptoma i provođenja fizikalnih pregleda, ali su često potrebni dodatni testovi kako bi se potvrdile abnormalnosti malog mozga. Neurolog može prikupiti uzorke krvi i cerebrospinalne tekućine kako bi pregledao određene bolesti, autoimuna stanja i toksine. On ili ona također mogu provesti kompjuteriziranu tomografiju ili test magnetske rezonancije kako bi potražili stvarne lezije na malom mozgu. Nakon potvrde dijagnoze, liječnik može primijeniti niz testova kretanja i pamćenja kako bi odredio ozbiljnost simptoma.
Liječenje cerebelarne ataksije obično je usmjereno na otklanjanje temeljnog uzroka, ako je moguće. Pacijent će možda morati uzimati lijekove za regulaciju funkcioniranja imunološkog ili živčanog sustava. Većina ljudi kojima je dijagnosticirana cerebelarna ataksija upućuju se fizioterapeutima kako bi im pomogli da nauče kako održati maksimalnu moguću razinu mobilnosti i neovisnosti unatoč invaliditetu. Neki pacijenti dobivaju hodalice ili štapove kako bi spriječili padove, dok oni s težim problemima mogu biti vezani za invalidska kolica.