Sindrom samo djeteta odnosi se na teoriju da će djeca koja nemaju braće i sestara vjerojatnije izrasti u neprilagođene odrasle osobe. Vjeruje se da ova teorija ima svoje korijene u radu Granvillea Stanleyja Halla, psihologa koji je 1896. predstavio svoju teoriju sindroma jedinog djeteta. Hall je vjerovao da je vjerojatnije da će samo djeca imati problema u uspostavljanju odnosa i društvenom funkcioniranju te da mogu čak i namjerno distancirati se od drugih iz osjećaja superiornosti. Hall je vjerovao da će samo djeca vjerojatnije biti ekscentrični, nepopularni, sebični usamljenici koji možda neće uspjeti kao djeca koja su odrasla s braćom i sestrama. Međutim, drugi stručnjaci vjeruju da samo djeca nisu u socijalnom nepovoljnom položaju i, iako mogu uspostaviti bliži odnos sa svojim roditeljima, to često znači više razine uspjeha u životu, a ne veću razinu neprilagođenosti.
Neki psiholozi i povjesničari ističu da je društvo već dugo stigmatiziralo roditelje jedine djece, zbog uvjerenja da bi odbijanje da se djetetu daju braću i sestre moglo biti štetno za dijete. Čini se da neke studije sugeriraju da se mnogi roditelji odlučuju na drugo dijete uglavnom zbog brige za dobrobit prvog djeteta. Povijesno gledano, stigma jedinog djeteta mogla je biti neraskidivo povezana sa stvarnošću života u agrarnoj kulturi, gdje je veća vjerojatnost da će velike obitelji prosperirati i da će imati više djece koja su doživjela odraslu dob. Neki stručnjaci vjeruju da Hallova teorija o sindromu jedinog djeteta proizlazi iz kulturološke stvarnosti njegova vremena, a drugi ističu da su njegove metode istraživanja možda bile pogrešne.
Istraživanja provedena tijekom 20. stoljeća, a nastavljaju se iu 21. stoljeću, sugeriraju da bi sindrom jedinog djeteta mogao biti mit. Često se vjeruje da će samo djeca prerasti u razmažene, sebične odrasle osobe koje imaju problema u stvaranju prijateljstava i bliskih odnosa. Mnogi ističu da su samo djeca često u privilegiranijem položaju od djece s braćom i sestrama, budući da mogu dobiti veći dio vremena, pažnje i sredstava svojih roditelja. Iz tih razloga neki stručnjaci tvrde da samo djeca mogu zapravo izrasti u uspješnije, sposobnije, pouzdanije odrasle osobe s višim samopoštovanjem. Neka djeca koja su samo odrasla mogu, međutim, imati problema u stvaranju bliskih odnosa i mogu održavati jače veze sa svojim roditeljima nego djeca koja imaju braću i sestre.
Postoje neki dokazi koji upućuju na to da samo djeca mogu imati nekih problema u društvenoj interakciji tijekom ranih školskih godina. Neke studije sugeriraju, međutim, da do trenutka kada samo djeca dođu u tinejdžerske godine, ona su općenito u društvenom rangu sa svojim vršnjacima koji imaju braću i sestre. Kako dalje sazrijevaju, vjerojatnije je da će nastaviti s visokim obrazovanjem i općenito mogu postići više od vršnjaka koji imaju braću i sestre.