Teorija objektnih odnosa je psihodinamska teorija koja se nadograđuje i proširuje rad Sigmunda Freuda o psihoanalizi kako bi pokušao objasniti kako se um dojenčadi razvija u odnosu na objekte — obično ljude ili dijelove ljudi — u njegovoj okolini. U ovoj teoriji, dojenčad stvara mentalne koncepte testirajući svoje predodžbe u odnosu na stvarnost. U prvoj polovici godine života dojenče idealno prolazi kroz dva položaja, odnosno razvojne faze. Dojenče uči tolerirati sukobljene osjećaje prema predmetima i bolje razlikovati sebe od drugoga. Ove prekretnice su ključne za integraciju ega i zdrav psihološki razvoj u odrasloj dobi.
Britanski psiholog Ronald Fairbairn prvi je službeno upotrijebio izraz “teorija objektnih odnosa” 1952. Fairbairn i psihoanalitičarka Melanie Klein smatraju se suosnivačima škole objektnih odnosa. Drugi poznati teoretičari objektnih odnosa su Harry Guntrip, Margaret Mahler i DW Winnicott.
Iako je Klein teoriju objektnih odnosa smatrao ekspanzijom Freudova rada, došlo je do raskola između britanskih teoretičara objektnih odnosa i američke škole psihologije ega, temeljene na djelu Anne Freud. Sigmund Freud je teoretizirao o objektnom odnosu, ali je vjerovao da je subjekt povezan s objektom s ciljem da zadovolji svoje nagone. Suprotno tome, Klein i drugi teoretičari objektnih odnosa smatrali su da je cilj subjekta ispunjenje inherentne želje za odnosom s objektima u svom okruženju.
Iz svoje psihoanalize male djece, Klein je teoretizirala da se um dojenčadi počinje razvijati testiranjem predrasuda u odnosu na stvarnost. Preduvjerenja se mogu smatrati instinktima, kao što je potraga novorođenčeta za majčinom bradavicom. Prema ovoj teoriji, kako dojenče stječe iskustvo sa svojom okolinom, ono formira pojmove o kojima može maštati.
U ovoj ranoj fazi, koju Klein naziva paranoidno-shizoidnom pozicijom, djetetovo okruženje je ispunjeno djelomičnim objektima, poput majčinih grudi ili očeve ruke. Dojenče uči usmjeravati energiju na te objekte i stvara unutarnje objekte, koji su mentalni prikazi vanjskih objekata, o kojima mašta. Predmeti koji zadovoljavaju djetetove nagone vide se kao “dobri” objekti, a objekti koji frustriraju njegove nagone vide se kao “loši” objekti.
Važno je napomenuti da u paranoično-shizoidnom položaju dojenče ne može pomiriti dobre i loše osjećaje prema istom objektu, pa ih vidi kao zasebne objekte. “Dobra” dojka koja zadovoljava djetetovu želju za hranjenjem nije ista dojka kao ona “loša” koja ga pušta da ostane gladan. Nemogućnost toleriranja sukobljenih osjećaja prema istom objektu poznata je kao “cijepanje” i uobičajen je psihički obrambeni mehanizam za subjekte u paranoično-shizoidnom položaju.
U ovoj fazi razvoja, dojenče također koristi druge obrambene mehanizme. Introjekcija je mehanizam u kojem dojenče koristi fantaziju kako bi internaliziralo utješne aspekte objekata u svom okruženju, kao što je osjećaj sigurnosti u utočištu majčinih grudi. Projekcija je mehanizam kojim dojenče subjekt psihološki prenosi svoje osjećaje na objekt u svojoj okolini i tako se može osloboditi destruktivnih ili prijetećih osjećaja. Dojenče također koristi projektivnu identifikaciju, što je mehanizam kojim prenosi dio sebe na objekt kako bi osjetio osjećaj kontrole nad tim objektom.
Kako dojenčad psihološki sazrijeva, on ulazi u ono što Klein naziva depresivnim položajem. To bi se trebalo dogoditi kada dojenče ima tri do četiri mjeseca. U ovoj fazi, dojenče uči pomiriti sukobljene osjećaje i shvaća da isti objekt može imati i pozitivne i negativne aspekte ili aspekte koji zadovoljavaju nagon i frustriraju nagon. Okruženje u kojem su dominirali djelomični objekti u paranoično-shizoidnom položaju sada je naseljeno cjelovitim objektima; odnosi se na svoju majku, a ne samo na majčinu grudi. U depresivnom položaju, dojenče subjekt počinje integrirati ego, a cjeloviti objekti se prepoznaju kao odvojena, autonomna bića.
Zbog istaknutosti psihologije ega, britanska škola teorije objektnih odnosa uvelike je ignorirana u američkoj psihologiji sve do 1970-ih. Suvremeni izdanci teorije objektnih odnosa uključuju teoriju privrženosti i psihologiju sebe.