Nihilističke zablude su trajna uvjerenja da subjekt ne postoji ili je mrtav. Kao i druge zablude, ova uvjerenja traju čak i kada se pacijentima prezentiraju informacije koje im proturječe, kao što je priznanje treće strane da je pacijent živ i da se čini da postoji. Ovaj psihološki fenomen prvi je opisao u 19. stoljeću Jules Cotard, francuski istraživač, a ponekad je poznat i kao Cotardova zabluda u vezi s tim. Može se primijetiti kod pacijenata s određenim mentalnim zdravstvenim stanjima, kao i kod osoba s ozljedama mozga.
Pacijenti s nihilističkim zabludama mogu ih izraziti na nekoliko različitih načina. Neki pacijenti jednostavno vjeruju da oni sami ne postoje, au nekim slučajevima i nikada nisu postojali. Ne prepoznaju informacije koje poništavaju ovu tvrdnju i mogu misliti da su nevidljive ili nečujne ljudima oko njih. Drugi misle da su mrtvi, a neki doživljavaju žive halucinacije koje prate zabludu, vjerujući da su, na primjer, trule leševe ili misleći da nedostaju udovi.
Ako pružatelj skrbi ispita pacijenta, on ili ona često ne mogu otkriti nikakve osobne podatke. Pacijenti koji misle da ne postoje vjeruju da na primjer nemaju imena, godine ili roditelje. Možda se ne sjećaju ničega iz svoje prošlosti. Oni koji vjeruju da su mrtvi mogu pružateljima skrbi reći kako su umrli i mogu ponuditi informacije o svojim životima.
Cotard je vjerovao da su nihilističke zablude rezultat “negativizma”. Prava psihologija iza njih može biti nešto složenija. Pacijenti sa stanjima poput shizofrenije, bipolarnog poremećaja i graničnog poremećaja osobnosti mogu razviti osjećaj nepovezanosti sa svijetom oko sebe. To se može manifestirati u obliku zabluda koje se pacijentu čine sasvim logičnim, čak i ako se promatračima čine bizarnim. Dakle, pacijent može razviti nihilističke zablude nakon što je ignoriran ili ušutkan, u pokušaju da objasni ta iskustva.
U slučaju ozljeda mozga, zablude mogu biti posljedica oštećenja dijelova mozga uključenih u samopercepciju. Takve pacijente može biti teško liječiti, jer možda neće reagirati na terapiju i lijekove na isti način kao oni koji imaju mentalne bolesti, jer su problemi s mozgom vrlo različiti. Nakon ozljede, mozak može postupno remapirati veze i izgraditi nove asocijacije, ali to može potrajati. Tijekom ovog procesa, pacijentu će možda trebati pomoćna njega kako bi obavljao zadatke svakodnevnog života i polako erodirao te zablude.