Odrasla dob u nastajanju je pojam koji je skovao Jeffrey Jensen Arnett u članku koji se pojavio u American Psychologist 2000. Arnett je upotrijebio izraz da opiše vrijeme između adolescencije i odrasle dobi koje je 20-godišnjakinja počela zauzimati kasnih 1990-ih. Ovo razdoblje ljudskog razvoja bilo je značajno jer je skrenulo s tradicionalnog kolosijeka prošlih generacija. Dok raste u odrasloj dobi, mlada odrasla osoba može se usredotočiti na samoistraživanje, učenje i osobni rast. Psiholozi poput Arnetta promatrali su ovo razdoblje ponašanja od dvadesetogodišnjaka u suprotnosti s ponašanjem roditelja te generacije, koji su se umjesto toga odlučili usredotočiti na karijeru, brak i djecu dok su bili u 20-ima.
Arnett je primijetio da uzroci odrasle dobi uvelike proizlaze iz kulturnih promjena koje promiču drugačiji način života za mlađe generacije. U tehnološki naprednom društvu, ističe Arnett, postoji veća potreba za opsežnijim obrazovanjem, a ima i manje raspoloživih radnih mjesta. Osim toga, Arnett se također osvrnula na veće prihvaćanje predbračnog seksa, zajedničkog života i korištenja kontracepcije među mladima. Kako su se društvene vrijednosti i kulturni pritisci mijenjali i ponovno razvijali, Arnett vjeruje da je nastalo novo razdoblje života. Zagovornici zrelosti u nastajanju kažu da je ovo pozitivno razvojno razdoblje za mlade odrasle osobe.
Odraslost u nastajanju također karakteriziraju mlade odrasle osobe koje čekaju da se vjenčaju ili imaju djecu dok se ne učvrste u karijeri, kao i za one koji se prije svega bave obrazovanjem. Mnogi od ovih mladih odraslih se vraćaju kod svojih roditelja u nekom trenutku tijekom svojih 20-ih. Također bi mogli često mijenjati karijeru, domove i romantične partnere. Pojedinci u odrasloj dobi mogu odlučiti ostati samci ili bez djece tijekom svog odraslog života. Vrijeme između tinejdžerskih i odraslih godina može biti vrijeme za pojedince da razmisle o svojim životnim pozicijama, kao i o smjerovima u kojima idu.
Neki psiholozi se suprotstavljaju konceptu zrelosti u nastajanju, jer kažu da potiče lijenost i neuspjeh u mladosti. Zagovornici ove strane rasprave tvrde da 20-godišnjaci nisu dobro odgojeni, bilo kao rezultat pretjerano zaštitničkih ili nepažnjivih roditelja. Kao rezultat toga, generacija onih u nastajanju odrasle dobi našla se loše opremljena da se nosi s izazovima odraslog života. Ovo loše planiranje dovodi do toga da se za potporu oslanjaju na svoje roditelje i obitelji, a da nikada nisu izgradili vještine potrebne za uspjeh na tradicionalan način.