Pupilometar je uređaj koji mjeri reaktivnost očnih zjenica. Pupilometar može biti veliki stroj, spojen na zid, sa stolicom koja omogućuje sjedenje i prolazak kroz oko 10 minuta testiranja kako bi se procijenila reaktivnost zjenice na svjetlo. Ručni pupilometri često se koriste u preliminarnim pregledima pacijenata za koje se sumnja da su pod utjecajem opojnih droga ili kod onih koji su zadobili značajnu ozljedu glave.
Pupilometar se koristi u mnogim različitim aplikacijama. Oni koji se ispituju za Parkinsonovu bolest, reumatoidni artritis ili lupus, mogu svi pokazati značajnu razliku u veličini zjenice ili reaktivnosti. U tim slučajevima pupilometar može biti važan dijagnostički uređaj koji može pokazati znakove takvih bolesti. U drugim slučajevima, pupilometar se može koristiti za procjenu degeneracije očnog tkiva u osoba s teškim dijabetesom.
Ispitivanja pupillometra često se provode na onima koji prolaze fizičke preglede kako bi postali vatrogasci, hitni radnici ili policajci. Reakcije zjenice mogu, dakako, sugerirati korištenje narkotika, osobito kada je zjenica manje reaktivna i mala. Pupilometar također može ukazivati na rane simptome progresivnih poremećaja zglobova ili tkiva, što bi nekoga diskvalificiralo da služi kao hitni ili policijski radnik.
Službenici za provođenje zakona i liječnici često koriste ručne pupilometre kako bi procijenili one koji se ponašaju kao da su pod utjecajem. Budući da je gledanje oka neinvazivno, može biti korisno i sigurno sredstvo za procjenu nekoga tko je možda uzimao narkotike. Kada se sumnja na predoziranje narkoticima, liječnici tada mogu procijeniti zjenice na znakove suženja i prema tome liječiti pacijente. Ova uporaba pupilometra je sigurnija od metoda koje uključuju potencijalni kontakt s tjelesnim tekućinama, kao što su testovi urina i krvi.
Možda je jedna od najzanimljivijih primjena pupillometra njegova uporaba u proučavanju ljudi s poteškoćama u spavanju. Oni koji su iscrpljeni ili koji pate od narkolepsije često imaju ili male, nereaktivne zjenice u mraku ili pretjerano reaktivne zjenice. Ove studije su još u preliminarnoj fazi, ali mogu se pokazati korisnima u određivanju jesu li tretmani za poremećaje spavanja učinkoviti. Teoretski, oni koji se liječe od poremećaja spavanja postupno bi pokazali normalnije reakcije zjenica tijekom pupilometarskih pregleda. Neuspjeh poboljšanja bio bi znak da tretmani nisu bili učinkoviti.
Jedna od kritika ove trenutne primjene je da se fluktuacije učenika grafički prikazuju i tumače, a graf može biti podložan nekoliko interpretacija. To ovu novu studiju čini donekle manje znanstveno točnom, iako bi eksperiment još uvijek mogao biti od pomoći u rješavanju poremećaja spavanja u budućnosti.