Enhondroma je benigni ili nekancerogeni tumor kostiju, a enhondromatoza, također poznata kao Ollierova bolest, rijetko je stanje u kojem se mnogi od ovih tumora nalaze po cijelom tijelu. Enhondromi rastu iz hrskavice unutar kostiju, a tumori mogu biti bolni, osobito ako postanu maligni ili kancerogeni, što se ponekad može dogoditi. Ponekad se tumor formiran iz krvnih žila, nazvan hemangiom, pojavljuje u različitom broju zajedno s enhondromima, a ovo stanje je poznato kao Maffuccijeva bolest. Nema dostupnih lijekova za enhondromatozu i kirurški se koristi ako se pojave komplikacije. Ollierova bolest je dobila ime po Louisu Ollieru, francuskom kirurgu koji je otkrio poremećaj u 19. stoljeću.
Enhondromatoza se često pojavljuje u prvih nekoliko godina života i češća je u dječaka nego djevojčica. Iako stanje samo po sebi nije opasno po život, može biti bolno, može dovesti do prijeloma kostiju, a postoji mogućnost da neki tumori postanu zloćudni, što zahtijeva kirurško uklanjanje. Kirurški zahvat također može biti potreban ako se udovi slome ili iskrive zbog prisutnosti tumora. Enhondromi koji se povećavaju unutar kosti mogu uzrokovati da jedan ud postane kraći od drugog ili da se nenormalno savija. Mogu se javiti deformiteti koljena, osobito oni koji dovode do savijanja nogu, iako se vide i koljena.
Ollierova enhondromatoza obično ima asimetričnu distribuciju tumora, ali postoji i stanje sa simetričnim uzorkom enhondroma, poznato kao generalizirana enhondromatoza. U Ollierovoj bolesti tumori se uglavnom javljaju unutar kostiju stopala i šaka, te dugih kostiju ruku i nogu. Bolest se dijagnosticira kombinacijom rendgenskih zraka i drugih pretraga kao što su MRI ili magnetska rezonancija. Biopsija ili mali uzorak enhondroma može se uzeti i pregledati pod mikroskopom, pokazujući prepoznatljive nodule hrskavice sadržane unutar kosti.
Ako enhondroma postane maligna, najčešće se pretvara u vrstu kancerogenog tumora poznatog kao hondrosarkom. Oko trećine ljudi s enhondromatozom doživjet će barem jedan enhondrom koji se mijenja u maligni. Kod osoba s Maffuccijevom bolešću taj je udio mnogo veći. Preporuča se redoviti probir za rano uočavanje malignih promjena, ali, možda zato što je enhondromatoza tako rijetka, trenutno ne postoji univerzalni dogovor o tome koliko često bi se to trebalo događati i koje metode bi bilo najbolje koristiti. Smatra se da su ni Ollierova ni Maffuccijeva bolest nasljedna.