Teorija cijepljenja je teorija u socijalnoj psihologiji koja objašnjava kako i zašto ljudi jačaju svoja uvjerenja i stavove kako bi ih održali dugoročno. Ovaj koncept je 1950-ih razvio William J. McGuire, socijalni psiholog zainteresiran za posljedice Korejskog rata, gdje je nekoliko ratnih zarobljenika odlučilo ostati sa svojim zarobljenicima. Popularno je mišljenje sugeriralo da im je ispran mozak, što je izazvalo zanimanje među istraživačima da otkriju kako se takve situacije mogu spriječiti u budućnosti.
Prema ovoj teoriji, ljudi koji su unaprijed izloženi slabim verzijama protuargumenata mogu početi razvijati obranu protiv njih. Slušanje protivljenja njihovim uvjerenjima daje ljudima priliku da formuliraju nove argumente kako bi poduprli i učvrstili svoje stavove. Slično kao i cijepljenje, teorija cijepljenja djeluje tako da ispitanike izlaže blagoj verziji prijetnje. Kada se pojavi stvarna prijetnja, tijelo ili um su već spremni suočiti se s njom.
McGuire je vjerovao da jednostavno izlaganje ljudi protuargumentima nije dovoljno za funkcioniranje teorije cijepljenja. Također su morali imati nešto na kocki u obliku prijetnje koja bi ih potaknula da odgovore na te argumente. Stvaranje određenih rizika u situaciji omogućilo bi ljudima da razviju čvršća uvjerenja i stavove koje u budućnosti neće poništiti jači argumenti. Rizik može biti nešto tako jednostavno poput upozorenja da će ispitanik čuti protuargumente i da bi se trebao pripremiti za njih.
Koncept teorije inokulacije igra važnu ulogu u svemu, od oglašavanja do retorike. Izlaganje slabim argumentima kako bi se ljudi pripremili za jače može im pomoći da razviju artikuliranije i složenije argumente za obranu. To se može vidjeti u okruženjima kao što su debatni satovi, gdje se studenti mogu potaknuti da raspravljaju o različitim stranama tijekom vježbanja za debatu. Kada su zapravo u natjecateljskom okruženju, znaju što druga strana može reći i spremni su zadržati svoje pozicije.
Ovaj koncept čak igra ulogu u medicinskoj praksi. Istraživači ispituju teoriju cijepljenja kako bi saznali više o tome kako pacijenti razvijaju i održavaju stavove, od kojih neki mogu biti štetni za njihovo zdravlje. Ove informacije mogu pomoći u određivanju najboljeg načina suprotstavljanja tim stavovima. Za pacijente koji možda imaju korisne stavove koji nisu baš čvrsto ukorijenjeni, cijepljenje u raspravama s pružateljima skrbi može pomoći pacijentima da se pripreme za snažnije argumente u stvarnom svijetu kako bi i dalje donosili pozitivne zdravstvene odluke.