Derealizacija je disocijativni simptom povezan s nekim oblicima mentalnih bolesti i neuroloških poremećaja. Kada pacijent osjeti ovaj simptom, osjeća se distanciran od okolnog okruženja. Ovo nije opasno niti štetno, ali može biti uznemirujuće. Za rješavanje ovog simptoma može se koristiti niz tehnika, u rasponu od tehnika upravljanja stresom koje se koriste dok se javlja kako bi se pomoglo pacijentu da ostane miran do psihoterapije ili medicinskog tretmana za rješavanje temeljnog poremećaja koji dovodi do osjećaja udaljenosti.
Ovaj simptom je usko povezan s depersonalizacijom, u kojoj se ljudi osjećaju distancirano od sebe. Netko tko doživi derealizaciju mogao bi se osjećati kao da je njegova ili njezina okolina lažna ili inscenirana, ili doživjeti deja vu na mjestu na kojem nikada nije bio. Ljudi također mogu doživjeti jamais vu, u kojem se poznato mjesto čini potpuno čudnim. Objekti se mogu činiti udaljenim, spljoštenim ili maglovitim, a pacijent često ima problema s artikulacijom iskustva, što može otežati prepoznavanje kada pacijent pokuša komunicirati s liječnikom ili terapeutom.
Brojna psihološka stanja, uključujući anksiozne poremećaje, shizofreniju i jednostavno nedostatak sna, povezana su s derealizacijom. Osobe s određenim vrstama ozljeda mozga i progresivnim neurološkim bolestima također mogu imati ovaj simptom. Također mogu osjetiti vrtoglavicu, zbunjenost ili mučninu, ili se to može iskusiti samostalno.
Kada pacijenti počnu osjećati odvojenost, mogu koristiti tehnike upravljanja stresom kako bi se borili protiv osjećaja stresa i uznemirenosti. Neki pacijenti smatraju da pomaže duboko disati, zatvoriti oči, ležati ili razgovarati s drugom osobom u prostoriji, a pacijent i psihoterapeut mogu zajedno razviti pojedinačne tehnike kako bi riješili problem kako se pojavi. Psihoterapija ili liječenje neuroloških poremećaja može pomoći pacijentima u rješavanju temeljnog stanja koje dovodi do derealizacije, što će smanjiti učestalost ovog simptoma.
Bolesnici bi trebali biti svjesni da je ovaj simptom vrlo čest, i zapravo očekivan kod mnogih stanja. To iskustvo ne znači da pacijent gubi kontrolu nad stvarnošću ili da mu se stanje pogoršava. Neki smatraju da pomaže razgovarati s drugim pacijentima koji imaju ovaj simptom kako bi mogli usporediti tehnike upravljanja i naviknuti se na ideju da je vrlo uobičajeno i normalno da doživljavaju privremene poremećaje percepcije.