Zveckanje, ponekad poznato kao zveketna asocijacija, lančano povezivanje ili glosomanija, izraz je koji se koristi u psihijatriji. Opisuje neobičan način govora povezan s onim što se naziva poremećajima mišljenja. Poremećaji mišljenja nalaze se kod osoba sa stanjima kao što su shizofrenija i manija, a otkrivaju se u govoru osobe. Zveckanje se događa kada osoba povezuje riječi zbog načina na koji zvuče, a može uključivati upotrebu kalambura i rime. Obično se povezuje s vrstom misaonog poremećaja poznatom kao bijeg ideja, u kojem je govor osobe teško pratiti jer se brzo kreće s jedne ideje na drugu.
Let ideja ponekad se opisuje kao kontinuirani i brzi oblik iskakanja iz tračnica, gdje govor iznenada skreće u novom smjeru poput vlaka koji napušta svoj kolosijek. Zveckanje može biti dio toga, a veze između riječi pomažu da se govor pomakne s teme. Kao i igre riječi i rime, zveket može uključivati aliteraciju, gdje riječi počinju istim suglasnicima, kao što su gladan i konj. Također može koristiti ono što se zove asonanca, gdje riječi imaju iste glasovne glasove, a primjer za to može biti korištenje riječi lažna i ploča. Prisutnost zveckanja može se povezati sa stanjem poznatim kao manija.
Manija je jedna faza bolesti koja se naziva bipolarni poremećaj I, gdje se mogu pojaviti teške manične ili depresivne epizode koje remete normalan život. Tijekom maničnih epizoda ljudi mogu postati euforični i potjerani, zaboravljajući jesti ili spavati, a može doći do psihoze, gdje ljudi gube dodir sa stvarnošću. Bipolarni poremećaj se može liječiti lijekovima i psihoterapijom. Boravak u bolnici može biti potreban ako je osoba razvila psihozu.
Zveckanje je također povezano sa shizofrenijom. Ovo je još jedna bolest u kojoj se javlja psihoza, zbog čega ljudi imaju abnormalna uvjerenja i vide i čuju stvari kojih nema. Poput bipolarnog poremećaja, shizofrenija se može liječiti lijekovima i psihološkim terapijama razgovora.
Postoje brojne govorne abnormalnosti koje se mogu naći kod manije i shizofrenije, ali zveket je možda jedini za koji su istraživači pronašli objašnjenje. Smatra se da ljudi počinju govoriti, ali postaju ometeni i značenjem i zvukom riječi koje koriste. To znači da stalno gube nit onoga što govore i skreću s teme kako bi pratili nove veze koje stvaraju između riječi. Kao da su pacijenti prisiljeni razmotriti svaku asocijaciju za jednu riječ i ne mogu urediti ono što je nebitno.