Pulsni oksimetar je prijenosni, neinvazivni kompjuterizirani uređaj koji zdravstvenim radnicima ili skrbnicima pacijenata omogućuje mjerenje količine hemoglobina u crvenim krvnim stanicama zasićenim kisikom ili O2. Uređaj se sastoji od sonde za pulsnu oksimetriju koja se pričvršćuje na pacijentov prst, prst na nozi, preko nosa ili na ušnu resicu i kompjuterizirane jedinice koja prikazuje naknadno očitanje, obično u brojevima u postocima. Ovo očitanje naziva se pacijentova “razina zasićenosti kisikom” ili “O2 sat”. Normalne vrijednosti kreću se od 95 do 99 posto u zdrave osobe.
Većina sondi za pulsnu oksimetriju su kopče, pomalo nalik na staromodnu drvenu pribadaču za odjeću s oprugama. Sonda mjeri postotak oksigeniranog hemoglobina koristeći i crvene i infracrvene vrste svjetla. Ove svjetlosne zrake projiciraju se kroz tanko, vaskularno tkivo s jedne strane sonde do fotodetektora na suprotnoj strani kopče sonde. Količina svjetlosti koja ostaje nakon apsorpcije oksigeniranim hemoglobinom se zatim mjeri fotodetektorom, pretvara u usporediv postotak zasićenja kisikom i prikazuje ga kompjuterizirana jedinica.
Točna očitanja zasićenja kisikom zahtijevaju ispravan položaj sonde za pulsnu oksimetriju. Mora se ošišati odašiljačima svjetlosnih signala izravno preko fotodetektora na područje tkiva s odgovarajućom krvnom perfuzijom, što znači da se krv bogata hranjivim tvarima iz arterija isporučuje u kapilare. Digitalna sonda za pulsnu oksimetriju ne može dati valjana očitanja ako se koristi na prstima s tamnim lakom za nokte ili značajnim modricama ispod nokta. Pomicanje ekstremiteta s pričvršćenom oksimetrijskom sondom često će uzrokovati prolazna pogrešna očitanja koja se mogu zanemariti. Ta se očitanja razlikuju od očitanja niske zasićenosti kisikom prikazanih kod pacijenata koji premašuju sposobnost oksigenacije ili onih koji pate od apneje u snu.
Očitavanja jedinice oksimetra ne bi se trebala smatrati točnima s demonstracijom simptoma hipoksije kao što su cijanoza, ubrzano disanje ili otežano disanje. Sonda za pulsnu oksimetriju je vrijedan alat, ali ima ograničenja. Pokušaj primjene na pacijentu s poznatim cirkulacijskim nedostacima ili srčanim zastojem rezultirat će pogrešnim očitanjima. Nadalje, sonda za pulsnu oksimetriju ne može razlikovati hemoglobin vezan za kisik od hemoglobina vezanog za ugljični monoksid. Stoga će očitanja uzeta na pacijentu sa sumnjom na trovanje ugljičnim monoksidom također biti netočna.
Konačno, sonda za pulsnu oksimetriju ne omogućuje mjerenje razine ugljičnog dioksida u krvi, razine kiselinske baze (pH) i parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida i kisika. Ovi su rezultati dostupni samo kada se izvrši test plina arterijske krvi (ABG). Krv se iglom vadi iz pacijentove radijalne arterije, a epruveta krvi šalje se u laboratorij prije nego što očitanja budu dostupna. Prije razvoja prijenosnog oksimetra i sonde za pulsnu oksimetriju, ovo je bila metoda korištena za dobivanje razine zasićenosti kisikom pacijenta.